Dnevnik.hr °narco. ° ami; african meaning - "saturday's child." french meaning - "beloved. dearly loved." ° dylan; welsh - "son of the wave, born near the sea, influence."  ° zanimljivost; neki dijelovi ove priče su autobiografski što znači da sam neke od ovih scena proživjela, doživjela i pokušala. neke rečenice, neke scene, neki opisi i neki ljudi su realni.  [ne primam likove.] ° broj objavljenih posteva: 14. ° Henry David Thoreau: Dreams are the touchstones of our character.  ° a different kind of a forbidden act. [play me.] "I made a promise." ° dylan ni [26]   - "every why hath a wherefore." ° ami salinger [25]  - "the pleasing punishment that women bear." ° oscar kingone [27]  ° elena georgiana matthewson [26]  ° may stox [25] 
- vous êtes, euh... tombés des cieux.  ° aqua jones. ° belle m. ° ben caulfield. ° dory delichy. ° ellisabeth thorn. ° eliza romanov. ° erin bulwer-lytton. ° eris servant. ° iris. ° jane doe. ° lana maundrell. ° lena. ° lizzie. ° may stox. ° morden black. ° nicolette. ° pametnica. ° sophie jade lee. ° veronica rosier. FASCINATION STREET. ° superior agents [A category] ° tristan travis [35] ° benjamin caulfield [29]  ° the Base. [B category] ° eliza romanov [25] ° aqua jones [24] ° ian salinger [28] ° jiang meng [32] ° mizuno kei [26] ° esther belt [27]  ° back-up & equipment staff. ° meshell gray [28] ° reeno fair [27] ° patrick gaiman [25] ° neon soars [26] ° roger kimberlin [59]  ° narko. [pcivc] otvaraš prozor za savršen dan prizor iz hollywoodskih filmova gdje sreća teče u valovima prašina prekriva sva pitanja da li sam ja tako davan da zaboravljaš? i da li je on tol'ko hrabar da te otima? zato postoje riječi da njima me lažeš zato postoji nada da još jednom kažeš sanjajući ja uvijek idem tebi postavljaš stol za razbojnika tvoj je svijet carstvo, magija brišeš mu pišalinu s cipela pa nije valjda da ti je tako drag znam, znam, znam to je taj tvoj tip kauboja i ako bi Bog birao ženu ma, birao bi tebe to znaš o, da li sam ja tako davan da zaboravljaš? i da li je on tol'ko hrabar da te otima? kad prekriješ uši čut ćeš me bolje i nećeš znati da kucam al' bit ćeš sigurna tko je ja sanjajući uvijek idem tebi ti si moj narko 
|
- whatever happened to the heroes. [sretna nova godina i sve najbolje, amigos! ispričavam se što mi je toliko trebalo za novi post, ali sad su bili i rođendani i još ti blagdani... sve je bilo rather hectic. :/ nadam se da ćete uživati u ovom postu. sutra idem na skijanje na tjedan dana tako da vam neću moći odgovarati, ali obećajem da ću nadoknaditi sve kad se vratim. tally-ho, chaps!  ]Drhtavim prstom pritisnula sam dugme za otvaranje prozora. Prozor se istog trena počeo spuštati, a i samim time dopustio zraku da upadne i promrsi mi kosu. Zapalila sam cigaretu i pogled zadržala na svjetini koja je pri mahnitoj brzini nestajala. Sjedila sam pokraj Jianga koji je smireno držao ruke na volanu i tu i tamo me pogledao. Osjećala sam da me promatra. Kroz ovih osam godina redovito je provjeravao moje psihičko stanje. „Zašto još uvijek nosiš njegove naočale?“ tiho me upitao. Iza nas drijemali su Patrick, Neon i Aqua, a u autu iza pratile su nas Esther i Mizuno na motorima kao pratnja do aerodroma. Pokušavala sam se koncentrirati na Estherin motor u retrovizoru, ali me opet prekinuo: „Ami. Znam što pokušavaš. Odgovori mi.“ „Jesi li i ti primijetio koliko si postao naporan u ovih zadnjih par godina?“ udahnula sam dim cigarete i sklopljenih očiju ispustila dim kroz nosnice. „Ne. Isti sam kao i prije. Ti si, doduše, postala hladna kučka. Većinu vremena te želim jednostavno izmasakrirati. Želiš li mi objasniti kako se nečiji najbolji prijatelj može tako osjećati?“ „Oh. Najbolji smo prijatelji?“ hineći ludu začuđenost okrenula sam se prema njemu. U njegovim naočalama vidjela sam svoj vlastiti odraz kako ispušta dim s Dylanovim naočalama na nosu. Jiang je u pravu. Čak i sama sebi idem na živce, no nisam si mogla pomoći. Ona zločesta, Mr. Hyde polovica, zarobila je moj um i nisam nikako mogla naći protuotrov. Zarobljena sam u vlastitom očaju. „Ne govori ono što ne misliš. Uostalom, ne želiš se valjda sad posvađati i sa mnom, zar ne? Tko bi onda sjedio kraj tebe satima u tišini i čekao da se vratiš među žive? Tko bi krio tvoje spletke i umne pizdarije od Nadležnog? Tko bi...“ „Nitko te nikad nije tražio da to radiš, Jiang“, oštro sam ga prekinula bacajući cigaretu kroz prozor, a zatim ga zatvorila. Jiang je ubrzao vidno se odmičući od Mizuno i Esther. Skinula sam naočale i pogledala ga. Nakratko me pogledao, a zatim pogled vratio na cestu. „Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidio da plačeš. Zapravo, sjećam se, ali usudio bih se reći da je to bilo davno. Ali... Je li, doista?“ „Za mene kao da je bilo jučer“, bilo je sve što sam mogla reći. Pogled sam skrenula u stranu. Bilo me sram, toliko dugo nisam plakala da sam zaboravila kako je u redu plakati kraj prijatelja. Jedinog oslonca, zapravo. Možda je baš zato bilo toliko teško – htjela sam da me zna kao jaku osobu, no paravan je lako skinuti kada se spomene bolna točka. „Možda si laskam, ali jesam li ja to tebe upravo rasplakao?“ zasmijuljio se. Nasmijala sam se kroza suze i šakom ga lupnula u mišicu. „Glup si“, promrmljala sam smijuljeći se. Jiang je uzvratio osmijehom, ali se ubrzo uozbiljio i tiho rekao: „Ne bi ti škodilo malo se tu i tamo ispucati, znaš. Kladim se da se sad bolje osjećaš.“ Pogledala sam ga podignutih obrva na što se samo zasmijuljio i promrmljao: „Pa, bolje od prije pet minuta.“ Pogled sam usmjerila na cestu ispred nas i prije no što sam sklopila oči, tihim sam mu glasom zahvalila. Nisam bila sigurna je li me čuo. *** Aerodrom je bio kao i svaki drugi – užurban, krcat živčanim ljudima i obećavao je nove avanture. Nismo skidali naočale dok nismo došli do piste. Na pisti ispred aviona, umanjene verzije slavnog Boeinga, dočekao nas je pilot. Zapravo, bio nam je okrenut leđima i vjerojatno se divio predivno ulaštenom avionu dok se Jiang nije značajno nakašljao. Pilot je spustio glavu što mi je djelovalo kao kratkotrajan cerek, a zatim se okrenuo. Bio je sve ono što nisam očekivala od dugogodišnjeg pilota. Mlad, naočit... „Kasnite.“ I iritantan. „Mislila sam da su piloti ljubazni s obzirom da mogu svakog trena poginuti“, rekao je Neon i pritom potapšao mjesto kraj srca gdje mu je stajao pištolj. Pilot se zacerekao. Tek nakon pomnog promatranja, ispružio je ruku Aqui. „Oscar Kingone, drago mi je.“ Aqua je pokerskim izrazom lica kimnula glavom, promrmljala 'Aqua Jones' i nastavila zuriti ispred sebe. U tom trenutku nisam mogla biti ponosnija na nju. Osjetila sam kako mi je usnica zatitrala, ali pilot je to očito primijetio i sa smiješkom mi se obratio. „A Vi ste...?“ ispružio je ruku. Čvrsto sam mu stisnula ruku, u polusmijehu se predstavila i također nastavila zuriti ispred sebe. Kingone se uspravio u svoju punu visinu dok mu se Neon, Patrick i Jiang nisu predstavili, a zatim je stavio svoje pilotske naočale i s osmijehom nas poveo u svoj 'ateglier' kako je nazivao svoj aviončić. „Teži dvjesto trideset tisuća kilograma do vrha napunjena“, počeo se hvaliti dok smo se svi pokušavali smjestiti na neudobna sjedala. No, čim smo sjeli, osjetila sam čistu udobnost. Začuđeno smo izmijenili poglede, na što je pilot neskromno udijelio svoj komentar: „Američki avioni znatno su bolji i kvalitetniji od vaših engleskih. Vaš HOTOL iliti prototip Boeinga X-33 ima slabije i sporije mogućnosti, no izuzev toga... Pristojno lete“, zahihotao se, a zatim sjeo na svoje pilotsko mjesto. „Nemate kopilota?“ zamijetila je Aqua. „Ne“, izravno je odgovorio dok je stavljao pojas i počeo uključivati avion. Kad je shvatio da se neće izjasniti, Jiang je zatražio objašnjenje. „Većina njih ne izdrži ni pola puta. Vidjet ćete zašto. Uostalom, zar niste primijetili da ovaj avion nema prozora?“ Osvrnuli smo se. Očito je to bila varka da se ne osjeti klaustrofobija. Čim smo podigli lažne zastore, iza njih nije bilo ničega. Opet sam spustila zastor. Bolje sam se tako osjećala. „Samo se opustite, gospodo. Čvrsto se vežite i neće biti problema. Za petnaest minuta smo u Washingtonu.“ „Petnaest minuta?“ zbunjeno se po prvi puta javio Patrick. „Mislio sam da do Washingtona ima barem dva, tri sata!“ „Ahh... Mislio sam da ste spominjali barem Boeing u svojim obukama. Ova bebica“, podragao je kontrolsku ploču, „leti brzinom od 14 maha.“ *** „Ti si luđak!!! Nije ni čudo što nitko ne želi tobom letjeti, ti si bolestan! Bolestan!!!“ vikala je jedna žena na pilota koji je također maloprije sletio svojim avionom. Čim je izašla počela je torbicom lupati po avionu, a zatim na pilota. „Svi inače ovako reagiraju nakon leta prototipima Boeinga?“ upitala sam Oscara. „Hmm... Moguće“, slegnuo je ramenima. „Nikad nisam pitao.“ Zbunjeno sam ga promotrila, a onda odlučila jednostavno pustiti tu temu. Istina, vozio je kao manijak, bolesni luđak, ali smo također stigli za petnaest minuta. Da se barem tako moglo reći i za washingtonsku ekipu. „Tvoji kasne“, nervozno je Neon promrmljao prema Oscaru, no on se nije nimalo obazirao. Lijevu ruku držao je u džepu svog odijela, a u desnoj je držao kovčeg. Vjetar nam je mrsio kosu, osjetila sam kako mi se zavlači pod košulju. Godio mi je taj travanjski zrak, bio je drugačiji od onog u Sussexu. „S razlogom“, odgovorio je motreći jednu točku u daljini. Okrenula sam se da vidim u koga to gleda, a zatim ih vidjela. Tim od petnaest, možda više ljudi hodalo je iza crvenokose žene u crnom sakou. Imala je siguran hod, iako je bila u elegantim cipelama na petu. Svi smo krenuli prema njima i susreli se na sredini piste. „Vi ste Elena Matthewson?“ ispružila sam ruku prema crvenokosoj ženi. Prijatno se osmjehnula, čvrsto mi stisnula ruku i rekla: „Ami Salinger?“ Kimnula sam glavom, a zatim odlučila predstaviti svoj tim. „Ovo su Neon Soars, Patrick Gaiman, Jiang Meng i Aqua Jones.“ “Drago mi je i u ime cijelog tima zahvaljujem na suradnji. Trebali bismo krenuti prema Bazi, imamo mnogo toga za raspraviti“, rukom je pokazala prema izlazu. Elena je krenula prva, a mi za njom. Njen tim hodao je iza nas izuzev Oscara koji je čavrljao s njom. Ili barem pokušavao. „Još uvijek mi duguješ ono piće, Elena“, hodao je uz nju i smješkao se. „Začepi gubicu, Oscare. Odi se igrati svojim igračkama“, rekla je i produljila. Oscar je ostao očito zatečen, ali se brzo pribrao i veselo krenuo za njom uz: „Želi me!“ Preokrenula sam očima i sa smješkom shvatila kako bi ovo moglo biti i zabavno. Ponekad je olakšavajuće kad kršiš pravila. Otvaraju se potpuno nove mogućnosti. Put do Baze bio je neočekivano dug. Za razliku od malog Sussexa, Washington je znatno veći i naseljeniji grad stog nije bilo čudno kada smo zapeli u gužvi čim smo izašli s parkirališta. Neon je šizio i nervozno se ogledavao po autu, Jiang je smireno kuckao prstima po koljenu gledajući ispred sebe, a ja sam se smirivala promatranjem drugih. Bila sam uzbuđena i jednako uplašena. U normalnim okolnostima, bilo bi mi svejedno, no sada kada mi je Elena tiho šapnula dok smo izlazili na parkiralište da ima informacije o Dylanu, srce mi je počelo kucati u ritmu kolibrićevih krila. Fascinantno koliko jedna informacija može utjecati na tebe. „Hej, Jiang“, obratila sam mu se. Smireno je okrenuo glavu prema meni, no vidjela sam da ne uživa u ovoj vožnji jednako kao i ostali. „Hm?“ „Što bi ti napravio kad bi ti netko ponudio nešto što najviše voliš u zamjenu za nešto što mrziš?“ „Rekao bih da tu postoji neka kvaka.“ “I mislila sam si“, tiho sam rekla. „Ami, nemoj si dopustiti bezglave akcije. Budi potpuno fokusirana, bez obzira što se dogodi“, rekao je i usnicu izvinuo u kosu crtu. Duboko sam udahnula, kimnula glavom i nasmiješila se. Ako poginem u ovoj akciji, neće biti toliko teško. Iskusila sam pravo prijateljstvo, možda pravu ljubav i imala prilično uzbudljiv život. Da, smrt neće biti toliko teška ukoliko ne povedem nekog sa sobom. Moje tupo razmišljanje potrajalo je još nekoliko minuta, a onda me prekinulo glasno brundanje automobila. Prije no što sam se snašla, auto je još jednom zarikao, a zatim pojurio kroz gradsku vrevu. Ljudi su vrištali kraj automobila dok smo prolazili munjevitom brzinom, a semafori zavijali crvenom bojom. „Napokon!“ oglasio se Neon i zadovoljno zavalio na sjedište. Za petnaest minuta stigli smo na odredište. Oči su mi bile prikovane za čistu perfekciju onoga što smo mi zvali Ogranak Baze. Potpuno nametljivo u otvorenom svijetu isticali su se veliki dorski stupovi na mramornom tlu ispred velikih željezno – drvenih vrata. Primijetila sam da nisam jedina ostala osupnuta predivnim pogledom, no imala sam osjećaj da i ovaj prikaz ima svoju funkciju. „Kao što vidite, ovaj paravan ima više posjeta od Bijele kuće“, rekla je Elena elegantno izlazeći iz auta. Uz glasni udarac, vrata su se zatvorila i auto je produljio dalje. „Imamo vlastito parkiralište, tu su nas izbacili da vam objasnim neke stvari“, namignula je, a zatim krenula prema toj veličanstvenoj kupoli. „Ovi travnjaci sa strane“, rukom je pokazala prema žarko zelenim travnjacima oko putića koji je vodio do kupole, „imaju funkciju zaštitara. Na svakih metar-dva postavljene su kamere, a između tih područja ispod zemlje – što je, zapravo, ured – sjede naši agenti. Većinom nemamo mnogo posjeta od strane kriminala osim onih muzejskih, samo pokoja vjeverica koja pokušava pregristi žice ili tako nešto“, osmjehnula se pa nastavila: „Dosad još nitko nije otkrio“, otvorila je velika vrata nakon upisivanja šifre, „da se ispod ovog muzeja krije naša Baza“, široko se nasmiješila i rukom pokazala na predivnu unutrašnjost takozvanog Muzeja. Ušli smo širokog pogleda. Bilo je divno, zaista. Pogled sam usmjerila prema nebesima koja su ukrašavala strop ovog Muzeja; predivno plava boja ispremiješana s tirkiznom stvarala je dojam kao da nebo reflektira more. Dobivaš mnogo ideja na ovakvom mjestu. Razne skulpture i regali s knjigama držali su prvi kat okupiranim. Sve je bilo prostrano i široko – imao si osjećaj da bi se mogao izgubiti u labirintu knjiga. Nije mi previše smetala ta pomisao. „Ovuda, molim“, rukom je pokazala prema lijevoj strani unutrašnjosti. U Muzeju trenutno nije bilo nikoga stoga smo neometano mogli prići bolje i promotriti zid koji je, očito, bio naš prolaz do odredišta. Elena je pokazala svom timu da prvi prođu, a oni su poslušno stali ispred vrata i pritisnuli jednu ploču u zidu. Potpuno neočekivano, umjesto da se u zidu otvore vrata kao što je cijeli moj tim očekivao, Elenin tim propao je kroz rupu u podu. Svih petnaest. Zgroženo smo pogledali Elenu. Elena se nasmiješila i smireno rekla: „Sad se vjerojatno već nalaze u tamnici. No, imaju šifre pa će lako izaći. Ovo je samo bila mala demonstracija da vam pokažemo kako ćete se ovdje mnogo puta iznenaditi.“ Čula sam Patricka kako guta slinu. Elena se na to samo ponovno nasmiješila, zamahnula svojom crvenom kosom i krenula prema stepenicama koje su se nalazile na sredini prostorije. „Oscare“, rekla je u svoj sat. Odjednom se oglasio, jasno i glasno: „Auti su spremljeni. Krenite bez mene, moram pripremiti motore. Stoxin tim kreće za par minuta.“ „U redu. Samo poruči May da ne sjeda na Suzuki, prošli put sam imala problema. Neka uzme Gladius, mekši je.“ „Primljeno“, rekao je uz kratki završni bip. „Dobro“, pljesnula je rukama i okrenula se prema nama. „Hoćemo li?“ Krenuli smo na prvi kat okružen knjigama. Povela nas je u labirint knjiga, tj. prema samom središtu. Taman kad sam pomislila, a vjerujem i drugi, da ovome nema kraja, Elena se naglo zaustavila ispred velikog regala knjiga. Povukla je par knjiga, otvorila ih, a zatim zatvorila. Mislila sam da traži neku knjigu, stoga sam je pristojno upitala: „Mogu li pomoći?“ Agentica se tajanstveno zahihotala i pri udarcu zatvaranja knjige okrenula se prema meni. Nisam shvaćala što se događa dok se dva velika regala nisu počela pomicati. Čim su se dovoljno pomaknuli, u podnožju sam vidjela sive zidove i stepenice. „Samo naprijed“, rukom je pokazala prema njima. Jiang me pogledao i prvi se počeo spuštati. Ja sam krenula za njime, a ostali za nama. „Ovo je bolesno“, oduševljeno se oglasio Neon. „Vi to nemate?“ začuđeno je upitala Elena ulazeći posljednja i zatvarajući prolaz iznad nas. „Mah, mi smo staromodni. Znate, ono kad pritisneš kvaku i prođeš kroz vrata“, rekao je Patrick hineći neznanje. Elena se pristojno nasmiješila, potapšala ga po ramenu, promrmljala nešto tipa: „Sve je s razlogom“, a zatim krenula kroz hodnik. Sve je izgledalo prilično sterilno, ali i skučeno. No, shvatila sam da sam se prevarila čim smo došli do još jednih vrata. Elena je ponovno utipkala 26-znamenkastu šifru na Aquino čuđenje, a onda smo ušli u jedan od najnevjerojatnijih prizora iz bajke ikada. Cijela Baza napravljena je kao od stijene, divlje kamenje krasilo je zidove, a po ulaštenom podu klizili su mnogi omanji autići za golf u kojima su prevozili laboratorijske uzorke i starije znanstvenike. Također su prolazili mnogi timovi, neki odjeveni normalno za paravan, a neki u crno. „Imamo jedne od najboljih špijuna“, s ponosom se oglasila Elena. „Također, mnogi ovdje imaju hvalevrijedne pohvale iz mnogobrojnih zemalja...“ „Zar vas nije strah od Krtica?“ prekinula ju je Aqua. „Nitko ne može prevariti ovu Bazu. To je ono posebno. Dopuštamo da se ova Baza podcjenjuje i to nam zapravo ide mnogo u korist. Naime, ako dopustimo drugim agentima i njihovim Bazama da nas se smatra idiotima, oduševljenje je još veće kada se shvati koliko smo ih nadmudrili. To je caka!“ namignula je. „Bravo za vas. Mene zanima gdje je Caulfield“, javio se jedini hladan glas ovdje, Jiang. „Polako, prvo morate kod Smitha“, palcem je pokazala iza svojih leđa. „Nigdje ne možete bez agentice Stox, a ona je upravo na zadatku. Sutra ćete ga vidjeti.“ „Odlično! Zašto smo onda, pobogu, morali tako juriti onom vražjom stvari u zraku?“ napeto je prozborio Patrick. „Imat ćete hranu, smještaj i mjesto za obuku. No, do tada lijepo bih vas zamolila da se javite našem Nadležnom.“ Kimnula sam glavom i pokazala timu da krenemo. Elena je jasno pokazala kroz koja vrata treba proći. Mahnula nam je i krenula u drugom smjeru. Nije mi bilo svejedno, no tješila me pomisao da je sa mnom ostalih četvero agenata. Jiang je glasno pokucao i istog trena su se vrata otvorila. Pogled mi je zauzela soba klasičnih 50-ih godina i starac u crvenom kožnom naslonjaču. Smiješio se, a s desne strane njegova stola sjedio je Caulfield svezanih ruku, nogu i začepljenih ustiju. „Zar nije sad rekla...?“ Aqua se zbunjeno okrenula prema meni s palcem usmjerenim prema vratima. „Isto tako je i rekla da ćete se ovdje mnogo puta iznenaditi“, iznenadio nas je glasom stari agent Smith.
02:29 - comment. ( 49 )
- can you stand what you stood for? [sretan božić svima i da vam se ostvare sve želje, amigos! hvala vam na svemu. ]Činilo se da sam tog dana ispucala sve svoje emocije čak i one za koje nisam ni znala da postoje u meni. Misli kao da su mi se prepolovile na pola, postala sam polipolarna osoba. Nitko nije znao kako bih mogla reagirati na najjednostavnije pitanje stoga su bili vidljivo oprezniji dok su razgovarali sa mnom. Vidjela sam da osjećaju prazninu kako isijava iz mene pa nije bilo čudno kad bi se maknuli nakon par sekundi razgovora. No, da budem iskrena, to mi nije previše ni smetalo. Onog dana izašla sam iz bolnice pognute glave i slomljena srca. Tog istog dana, vratila sam se u Bazu uredno počešljane kose, službeno odjevena i nasmiješena. Bila sam u centru pažnje, čak i više od Dylana. Dok sam prolazila hodnikom, ljudi su me čudno promatrali, neki su se zaustavili i potapšali me po ramenu s pogledom sažaljenja, neki su se ohrabrujuće nasmiješili, a neki su, poput mog brata, čim su me vidjeli s drugog kraja hodnika, dramatično me privili u zagrljaj i čekali da se isplačem. Nažalost, nitko nije shvaćao da su svi moji osjećaji ostali u Dylanovoj sobi, prekriveni mirisom morfija i mraka. I svaki put kad bi se zbunjeno odmaknuli od mene i vidjeli da se smiješim, još zbunjenije bi uzvratili osmijeh, rekli da ih nazovem ako nešto trebam, a zatim otišli. Nastavila bih siguran korak, a onda se zaustavila s novom kuglom gorčine u vratu. Bilo je teških trenutaka, ali bih se podsjetila da je Dylan živ i to me u kratkim momentima grijalo. Tješila me pomisao da je u istoj zgradi kao i ja. Ušavši u ured Nadležnog, dočekao me hladan pogled. „Ukidam ti suspenziju. Od danas ćeš raditi u obje smjene. Moramo nastaviti operaciju.“ Promatrala sam dim cigarete koji je već od ranih jutarnjih sati okruživao prostoriju, a zatim uzvratila: „Dopustite mi da uz taj zadatak istražim tko je poslao ubojice na agenta Nia i mene.“ „Odbijeno.“ Stisnula sam čeljust. Duboko sam udahnula i pričekala da nastavi. „Već znamo tko je krivac. Zato sam ti i ukinuo suspenziju. Želim znati možeš li se nositi sa svojim emocijama“, novi oblak dima projurio je kroz njegova usta. „Kojim emocijama, gospodine?“ hladno sam uzvratila. „Onda ti neće biti teško primiti činjenicu da je upravo tvoj partner, Dylan Ni, bio krtica u našoj Bazi.“ Uhvatio me nespremnu. Zagrcnula sam se, ali sam se trudila zadržati hladan izraz lica. „Sigurna sam da je došlo do zabune“, ruke koje sam držala iza leđa čvrsto sam stisnula. „Siguran sam da nije. Više puta je provjeravano, agent Ni u pravilnim razmacima uzimao je podatke s naših kompjutera i kopirane dokumente predavao čovjeku za kojeg je radio.“ Nastavila sam šutjeti – bila sam sigurna da me čeka još gore saznanje. I bila sam u pravu. „Ja sam poslao ubojice na agenta Nia. Problem je bio što nisu očekivali i tebe. No, što je tu je, zar ne?“ osmjehnuo se dok je gasio cigaretu, a zatim se ustao i polaganim korakom došetao do mene. Sada je stajao točno ispred mene i pogled držao uperenim u moje oči. Uz izvijeni smiješak i s rukama također iza leđa, promrmljao je: „Benjamine.“ Gledao me u oči i pratio pogledom kada sam se lecnula na sjenu iza njega. U najtamnijem kutu prostorije, na naslonjaču prekriženih nogu, sjedio je njegov najbolji prijatelj i agent A kategorije – Benjamin Caulfield. Zapalio je cigaretu i udišući dim ustao se i također došetao do mene. „Da?“ glas mu je bio hladan, no pomalo sanjarski – kao da se dosađuje. „Reci agentici Salinger što si vidio kada si pratio agenta Nia.“ Agent Caulfield podignuo je pogled sa svoje cigarete i zagledao se u moje oči. „Tvoj partner, kao što je Nadležni već rekao, u pravilnim razmacima nalazio se s nama nepoznatim čovjekom u baloneru i predavao mu naše podatke. Zanimljivo je što nije dobivao ništa zauzvrat, što znači da je radio za tu agenciju jer, valjda shvaćaš, da je oduvijek bio naš agent i da je tek naknadno počeo raditi za drugu Bazu, tražio bi nešto zauzvrat. Ovako imamo dokaz da je to bio njegov zadatak od samog početka kada je počeo raditi u ovoj Bazi ili još bolje – mi smo bili njegov zadatak“, stavio je cigaretu u usta i iz unutrašnjeg džepa kaputa izvukao žutu omotnicu. Predao mi ju je i dok sam je otvarala, otpuhnuo je dim i nakratko zasjenio fotografije koje sam izvukla iz omotnice. Dylan, vidljivo prepoznatljiv sa svojim tamnim očima i građom i jedan očito stariji čovjek čije lice se nije vidjelo od šešira, stajali su na skladištu i rukovali se. U Dylanovom džepu bio je žuti fascikl. Na drugoj fotografiji taj isti fascikl sada je bio u neznančevoj ruci. Treća fotografija očito je bila fotografirana na kolodvoru. Veliki sat i zamjena kovčega. Tipično. „Dylan je nakon nekog vremena očito shvatio da ga prate jer je postao oprezniji i kasnije ga više nismo mogli pratiti. No, ovih par fotografija dovoljan je dokaz za osudu“, nasmijao se dok mu je dim izlazio iz nosnica. „Ne vjerujem vam ni riječi“, obratila sam se i Caulfieldu i Nadležnom. Fotografije sam vratila u omotnicu i žestoko ju nabila na Caulfieldova prsa. „Tako i tako sada više ništa nećete otkriti, sjećanje mu je zauvijek izgubljeno“, praktički sam zasiktala. Caulfield se nasmijao prema Nadležnom, a ovaj mu je uzvratio. „Zabavni ste, agentice. Drago mi je da Vas ovo nije toliko pogodilo“, mahnuo je omotnicom pred mojim očima, a onda ju bacio na stol. „Moram ići, vidimo se sutra na sastanku“, Caulfield je stisnuo ruku Nadležnom, a zatim izašao iz prostorije nijednom me ne pogledavši. Ispratila sam ga pogledom punim mržnje, ali me u proklinjanju prekinuo Nadležni: „Vaš zadatak. Otkriti tko je taj čovjek za kojeg je Ni radio i razlog zbog kojeg mu trebaju naši podaci. Nije me briga koliko će potrajati, ali to da se riješilo. Je li to jasno, agentice?“ „Jest, gospodine“, kimnula sam glavom, a zatim se okrenula prema vratima. „I da, agentice....“ započeo je na što sam se nevoljko ponovno okrenula prema njemu. „Vjerojatno će Vas zanimati gdje je Ni kada uđete u njegovu sobu. Poslali smo ga drugdje. Sada ima novi život i nemojte ga se ni truditi pronaći. Po mome mišljenju, dobio je i više no što je trebao. Za Vas, Dylan Ni više ne postoji. Zapravo, nikada nije ni postojao. To je sve. Doviđenja“, sjeo se natrag za stol i pripalio novu cigaretu. Jedna suza skliznula je niz moj obraz i nestala kratkim potezom prsta. Vjerujem da sam tad zadnji put pokazala svoje emocije. *** Prošlo je osam godina od početka istrage. Bili smo jednako neuspješni u istrazi kao i ja u potrazi za Dylanom. U istrazi pratili su me mnogi partneri i partnerice, no nijedan dostojan mojeg povjerenja. Prestala sam komunicirati s ljudima, neke sam potpuno isključila iz života. Ian i Eliza su se trudili još neko vrijeme prodrijeti do moga uma, no uporno sam odbijala tuđu pomoć i osmijeh. S vremenom, odustali su i napokon sam ostala sama. Nije mi to smetalo, pogotovo jer nisam bila tip osobe koji bi privlačio pozornost na sebe. Ovako sam postala nevidljiva tuđem oku i jedinu brigu vodila sam oko sebe. Ožiljci od jedine Dylanove i moje zajedničke noći podsjećali su me da ga nisam sanjala i da je doista postojao. Ponekad bih se uhvatila kako prstom prelazim preko ožiljaka i tupo zurim u točku gdje je nekad stajao. U osam godina nije se mnogo promijenilo stanje moga duha jedino fizičkog izgleda. Ispod očiju vidljivo su se iscrtavali kolabari bordeau boje, a lice mi je poprimilo nezdravu pepeljastu boju. Kosu sam sama ošišala na posve kratku dužinu i vratila se starim porocima. Cigarete su postale neizostavne uz kutiju – dvije tableta za adrenalin. U poslu sam postala spretnija i promišljenija; više nisam bila toliko nestrpljiva, na duljim zadacima znala sam čekati i do dvije noći prije no što skinem metu. Nadležni me, kao što je i obećao, redovito nadgledao i testirao. Pri najmanjem prikazu slabog zdravlja poslao bi me na dopust do dva tjedana no to se zbilja rijetko događalo. Tu i tamo bi mi znao reći kako bolje radim otkad nema agenta Nia da me sputava, ali to sam više shvaćala kao provokaciju negoli nešto drugo. Život je postao onakav kakav je Nadležni očekivao da bude od samog početka – discipliniran i tih. Tog blagog, nimalo proljetnog travnja u ured me pozvao Nadležni. U ovih osam godina nije se puno promijenio, možda samo zadobio pokoje bore oko očiju i usana zbog stresa. Iskreno, nisam vidjela previše stresa u njegovom dijelu posla, ali hej – meni je ovih 8 godina prošlo kao 8 sekundi što se ne može reći i za njega. „Salinger!“ I postao je isfrustriraniji. „Da, gospodine?“ usnica mi se polako trznula u osmijeh. „Što je smiješno?“ opet je sjedio za svojim naslonjačem i tražio papire. „Rukav Vam gori, gospodine.“ Zbunjeno se lecnuo, a zatim glasnim udarcem dlana po rukavu ugasio plamen. Prije bih osjetila samilost pri gašenju vatre, previše me podsjećalo na prošlost, ali sada mi je to postalo samo ironično. „Uglavnom, kako napreduje? Je li Kimberlin otkrio nešto? Što je s onim kôdom koji je našao neki dan?“ „Zapravo, otkrili smo smještaj Baze, gospodine“, rekla sam i začudila se koliko je moj glas postao dosadan. Nadležni se ustao i poluotvorenih usana krenuo prema meni. „Napokon. Informacije.“ Ruke s leđa sada sam prebacila ispred i skupila ih. Oblizala sam usnicu, malo promislila kako da započnem, a zatim progovorila. „Washington, gospodine.“ Nadležni se trznuo i sumnjičavo me pogledao. „Washington, kažeš? Ogranak Baze? Naši ljudi su krali informacije za... Za što, Salinger?“ „Prvo da Vam objasnim zašto nam je toliko trebalo. Nitko se nije sjetio kopati po našim arhivama, gospodine. Tražili smo svugdje, cijeli svijet smo obišli“, na trenutak sam zašutjela jer sam osjetila kao da pričam o nečem drugom, a ne o poslu, ali sam se ubrzo pribrala i nastavila. „...Ali mi je palo na pamet da nam je cijelo ovo vrijeme odgovor bio pred nosom. Naši podaci su kod naših ljudi, gospodine.“ Nadležni je par puta zamišljeno prešao prstima preko brade, duboko udahnuo, a zatim se znojnog čela okrenuo prema meni i prosiktao: „Dakle, ogranak traži svog Nadležnog. Znaš li tko stoji iza ovoga?“ „Vjerujem da se radi o Vašem partneru, gospodine. Benjamin Caulfield. Plan mu je zauzeti drugu polovicu i odvojiti se od Baze. Upravo sada je“, pogledala sam na ručni sat, „na sastanku s njihovim dugogodišnjim vođom Noah Smithom“, završila sam iščekujući njegovu reakciju. Naravno, ponovno se dogodilo nešto što nisam očekivala. U kratkom, očajnom hroptu, Nadležni se naglo okrenuo i žestoko me pljusnuo. Okrenula sam glavu u stranu, no nisam se primila za lice. Nadležni je duboko disao, a zatim se lijevom rukom uhvatio za kosu. Bio je to prvi put da je ostao besramno šokiran. „Pustili ste da vjerujem čovjeku koji me dobro natezao za nos svih ovih godina?! Pustili ste da nas skoro uništi jedan balavac koji nam radi iza leđa?!“ vikao je. „Srećom pa smo otkrili tko je krivac“, smireno sam odvratila. Opet me pogledao, ali s gađenjem. „Otići ćeš tamo i uništiti ih, je li ti jasno?! Ne želim vidjeti nijednog živog čovjeka tamo, uključujući i Caulfielda! Okupi tim, uzmi potrebnu opremu i gubite se odavde!“ bacio je papire prema meni. „Na zapovijed, gospodine“, kimnula sam glavom. Dok sam izlazila, zlurado sam se nasmiješila svojim kolegama. Očito su čuli viku. Otišla sam do Kimberlina, dala mu popis potrebnih stvari, a zatim otišla u posebnu prostoriju iza polica s pištoljima. Pronašla sam mobitel i pričekala. Nakon par sekundi, mobitel je zazvonio i s tihim šaptom sam promrmljala: „Elena? Dobili smo odobrenje, stižemo prvim letom. I dovedi Caulfielda.“
20:22 - comment. ( 23 )
- i speak to the stillness in man, not to the activity. [  ]Spavala sam samo kad bi me omamili snažnim tabletama protiv bolova i kad sam htjela, makar nakratko, pobjeći od realnosti. Naravno, to je bilo potpuno nemoguće jer su svi pričali o tome. „Jesi čuo što se dogodilo onom Tajvancu?“ uzbuđeni glas pitao je nekoga kraj vrata moje bolničke sobe. „Ne, što? I požuri, čeka me mentor.“ „Zbog ovoga se isplati kasniti. Navodno ih je napala druga Baza, njegova partnerica je u bolnici s lakšim ozljedama, no liječnici se upravo bore za njegov život“, samo sam čekala da počne cvičati od sočnih novosti. „Daj ne seri! Metkom su ga zašiljili, ha?“ čuo se podrugljiv smijeh. „Nego.“ „Uff, čekaj kad to kažem Monu“, nasmijao se. Čvrsto sam skvrčila prste u šaku kako bih se oduprla porivu da strgnem sve cjevčice iz svoga tijela i razbijem mu tu lajavu gubicu. Ovdje je sve natjecanje. Sve je bilo u tome tko će dulje doživjeti trenutak da postane heroj u Bazi lizanjem dupeta Nadležnom. Disanje mi se ubrzalo i oblio me znoj. To mi je jasno dao do znanja aparat kraj moje glave koji je počeo brže bipkati. Okrenula sam glavu da promotrim situaciju u sobi. Lijevo od mene ležao je također jedan mladi agent s glavom u zavojima. Čvrsto je spavao, a i nekako sam sumnjala da bi mogao okrenuti glavu i vidjeti što planiram. S mukom sam se podignula u sjedeći položaj i izvukla cjevčice iz nastavaka što su bili zataknuti u ruke. Isključila sam aparat koji je nadgledao moje otkucaje srca i bosim nogama stala na bijele pločice. Malo sam zateturala, ali sam se brzo pribrala i krenula prema Dylanovoj sobi. Htjela sam znati kakvo je njegovo stanje i zašto me nitko ne obavještava o novostima. Izašavši u hodnik osjetila sam različite mirise krvi, alkohola i medicinskih pribora. Želudac mi se okrenuo. Hodnik je bio pun bolničara i agenata koji su međusobno razgovarali, možda i dogovarali preuzimanje zabranjenih lijekova za podizanje energije i adrenalina. Nekoć sam i ja bila među takvim ljudima, no imala sam dobrog partnera koji me izvukao iz toga. Okrenula sam glavu. Nadesno od vrata stajala je grupica medicinskih sestara s kartonima u rukama. Žestoko su brbljale. Riječi 'tragedija' i 'motor' su me nagnale da povučem drhtave noge za sobom i odvučem se do njih. Naglo su prestale pričati čim sam se ugurala između dvije sestre i upitala ih: ''Dylan Ni, koja soba?'' Značajno su se pogledale. „Ne znamo“, odgovorila je jedna i dalje stišćući karton na prsima. Suzila sam oči. „Ne lažite mi, ja sam njegova partnerica, imam pravo znati gdje je!“ „Smirite se, gospođice. Ne lažemo Vam, samo Nadležni i operacijski tim znaju u kojoj je sobi.“ Osjetila sam probadanje u srcu. Znoj me ponovno počeo opsjedati. „Jeste li dobro? Gospođice?“ Šutjela sam. Riječi kao da su isparile. Osjetila sam nečiju ruku na mojoj mišici. Podignula sam pogled i vidjela dežurnog liječnika. „Agentica Salinger?“ Kimnula sam glavom. „Pođite za mnom“, skinuo je naočale, a zatim krenuo u drugom smjeru, niz hodnik. Dok sam hodala iza njega, vidjela sam kako prstima pritišće mjesto iznad nosa. To nije nikako dobar znak. Okrenuo se par puta da vidi jesam li i dalje iza njega i usput se nasmiješio. Nije djelovao nikako ohrabrujuće. [play me.] Ušli smo u malenu, zamračenu, gotovo praznu prostoriju. Oči su mi se teško priviknule na mrak s obzirom da je cijela bolnica u bijeloj boji i ostalim svijetlim tonovima. „Budite tihi“, šaptom mi je rekao liječnik stojeći kraj mene. Zbunjeno sam ga pogledala. Nisam shvaćala gdje smo i koja je poanta ovoga. Pogled mi je vrludao prostorijom, očito još nedovoljno osvijetljenom da bih vidjela i shvatila razlog stajanja ovdje. Par puta sam trepnula i obrisi su se napokon počeli pojavljivati isprva samo obrubljujući stvari i objekte, a kasnije stvarajući pravilniju sliku. Pogledala sam u liječnika i pokušala pratiti njegov pogled. Gledao je točno u... „Dylane!“ zakoraknula sam da mu se bacim u zagrljaj, ali me liječnikova ruka zgrabila za mišicu i prosiktao: „Rekao sam Vam da budete tihi!“ Smiješak koji se pojavio kada sam shvatila da u krevetu leži Dylan i da mu se prsa pravilno podižu i spuštaju, naglo je ispario kao ošinut liječnikovim tonom. „Zašto me ne puštate k njemu?“ zbunjeno sam prošaptala. „Jer biste mu mogli još više naštetiti“, gledao me nekako sa... Žaljenjem? Osjetila sam zbunjeno mreškanje vlastitog čela, a liječnik je to očito shvatio kao 'Nastavi', stoga je i nastavio: „Agentice Salinger. Ja...“ nakašljao se. „Ovako ćemo. Bez okolišanja. Agent Ni doživio je kliničku smrt.“ Uzdah mi je proparao pluća. „Ne...“ osjetila sam drhtanje usnica. „Polako, agentice. U ovom slučaju, rijetko je čuti i dobru i lošu vijest. A sad ćete ih čuti obje. Naime, agent Ni službeno je preminuo u onom trenutku kada ste Vi još bili uz njega. U tom trenutku njegovo srce prestalo je pumpati krv koja je odlazila u njegov mozak. Time mu je i mozak umro zajedno sa svim sjećanjima i informacijama koje je tijekom života stekao. Morate shvatiti da....“ tu sam ga prestala pratiti. Dakle, to mi je pokušavao reći. „Time mu je i mozak umro zajedno sa svim sjećanjima i informacijama koje je tijekom života stekao.“ Zato me nije puštao njemu. Jer bih ga mogla prestrašiti. Nepoznata osoba da mu se baci u zagrljaj. Da... Nepoznata osoba. „...i kada smo ga oživjeli, mozak mu je proradio. Ali, to je kao... Kako da Vam objasnim... Kao da je oživio s novim organima i novim mozgom. Mozak u kojem sve počinje ispočetka. Shvaćate?“ Tupo sam zurila u liječnikove oči. Osjećala sam se prazno poput duha. „Dakle... On je sada potpuno druga osoba?“ „Da. I to je loša vijest. No, dobra vijest je da je živ i da će vjerojatno još jako dugo živjeti i to čak bez one svoje nesretne bolesti“, osmjehnuo se. „Rijetko kad se to dogodi ovakvim slučajevima“, primio me za rame stisnuvši usne u ravnu crtu. „Da... Hvala Vam, doktore“, nisam znala što da još kažem. Oboje smo šutjeli još par trenutaka prije nego što sam ga upitala: „Umm... Bi li bio problem da ostanem još malo ovdje? Neću ga probuditi, obećajem.“ Očito je primijetio suze u kutovima mojih očiju i shvatio da bih mogla doživjeti šok stoga je samo kimnuo glavom i uz šapat 'Budite tihi' napustio sobu. Još par sekundi sam oklijevala prije negoli sam se okrenula prema njegovom krevetu. Pod ruku sam uhvatila stolicu i na prstima se odšuljala do njegova kreveta. Stolicu sam nježno postavila kraj kreveta i sjela se na nju. Cijeli pogled sada mi je okupirao samo Dylan. I dopustila sam si misliti o njemu još malo kao o mom Dylanu koji je opet, kao po starome, ranjen na terenu i koji će za par sekundi otvoriti oči i uz iziritirani, promukli glas reći: „Zar nisi imala pametnijeg posla nego čekati da se probudim? Crta, curo, obožavateljska pisma primam tek od 7 navečer.“ Na to bih se ja nasmijala, udarila ga u rame i sretna otišla iz sobe očekujući da ga opet vidim na nogama pa da ga opet mogu pospremiti u bolnički krevet nakon zajedničkog treninga. Sjećanja su mi navirivala iz svih kutova očiju, prala mi obraze i pojila usne. Tijelo mi je drhtalo pod tihim jecajima. Rukama sam se obujmila kako bih spriječila glasan vrisak nemoći i očaja. Glava mi je klonula, a slana tekućina koja se slijevala preko moga lica to je iskoristila i počela kapati po mojim golim koljenima i bijeloj bolničkoj haljini. Prstima sam pokušala obrisati suze, ali one kao da su u inat htjele biti pobjednice mojih osjećaja. Rukom sam si začepila usta kad sam ga opet pogledala. Htjela sam glasno plakati, ali nisam to smjela dopustiti. 'Biti tiha' sam shvatila kao zapovijed, naredbu Nadležnog i nisam to smjela uprskati. Bilo je smiješno, zapravo. Tu je Dylan, kao i uvijek bezbrižan, dubokih pluća, smirenog i hladnokrvnog disanja. A zatim je tu i Ami, temperamentna, vječito izgubljenog daha i preplavljena emocijama. Čak i kada to nije tako trebalo biti, bilo je. I bit će. „Dylane“, tihi jecaj mi je pobjegao iz usana. Rukom sam si opet prekrila usta i čvrsto stisnula oči. Suze su i dalje nezaustavljivo klizile, kao da su me htjele isprati od ovih osjećaja. Ogromna kugla boli proparala je moje srce i popela se u grlo. Nisam mogla disati, a prokleta kugla se zadržala i očito kanila ostati. S jednom rukom na vratu, a drugom na ustima, promatrala sam Dylanovo smireno disanje i shvatila da uglavnom patim zbog svoje sebičnosti. Dylan je živ, Dylan je živ!!! Ali ti si za njega mrtva, Ami.
19:17 - comment. ( 13 )
- in a thirsty time of change. Na moje čuđenje, ovaj put je vozio sporo i nije se gurao između redova automobila nego je čekao u redu. Iznervirano sam čekala kad će prestati sa zezancijom i konačno krenuti s njegovom 'normalnom' vožnjom, ali nastavili smo se vući za repom automobila. „Zašto voziš kao djedica?!“ doviknula sam mu. Zaokrenuo je glavu kako bih ga mogla bolje čuti, a zatim uzvratio: „Prate nas, izbacit ću te na sljedećoj stanici!“ Dok su mi se oči šokirano razgoračile, Dylan je dodao gas i nastavio voziti u monotonom redu. Kad se crveno svjetlo na semaforu opet pojavilo, naglo je skrenuo na pločnik i stao. „Silazi“, rekao je ponovno okrenuvši glavu. „Ne“, tvrdoglavo sam se zakačila nogama za motor. „Neću dvaput ponavljati“, zarežao je. „Onda nemoj“, odsjekla sam. Dylan je iživcirano nabrijavao motor, očito razmišljajući. „Imaš oružje sa sobom?“ upitao me. „Znaš da ga uvijek imam sa sobom“, zbunjeno sam odgovorila. „Dobro. Namamit ću ga na autoput gdje nema puno vozila i onda ćeš se u vožnji okrenuti prema njemu i pucati, jesi li razumjela? Ako ti se plan ne sviđa, znaš što trebaš.“ Progutala sam slinu. Znao da je se smrtno bojim vožnje bez držanja vozača, ali nisam mu htjela dopusititi da pobijedi u ovoj ucjeni. „Piece of cake“, smireno sam odgovorila i istog trena maknula ruke s njegovog struka i nevoljko se primila za ručke iza leđa. Šutke je okrenuo glavu prema meni da se uvjeri kako sam ozbiljna. „Trebao sam znati da ćeš to reći.“ Motor je zabrundao. Oboje smo skinuli kacige znajući da će nam smetati pri vožnji i pucnjavi. Izvukao je svoje sunčane naočale zbog vjetra i dodao mi svoj drugi par. Bile su crne, ali sam svejedno vidjela i najmanji detalj. „Izvuci pištolj tek kad izađemo na autoput“, rekao je te se vratio na cestu punu automobila. Sad je ubrzao i počeo vijugati između autiju i prelazeći preko crvenog svjetla. Isprva sam se teško prilagodila vožnji držanjem za ručke, ali čim sam vidjela dvojicu muškaraca i ženu na svojim motorima, osjetila sam samo nestrpljivot i nimalo milosti na vršcima prstiju. Približavali smo se autocesti. Upravo smo prelazili preko mosta kad je do nas najednom u ravninu došla žena u kožnoj jakni na svom motoru i izvukla pištolj. „Nisi baš diskretna“, promrmljala sam psihički se pripremajući za napad. Brzinski sam izvukla pištolj iz unutarnjeg džepa jakne i zapucala. Dva ispaljena metka promašila su je za dlaku. Dobro je vladala motorom, ali i Dylan također. „Kad ti dam znak!“ zaurlao je boreći se s vjetrom i naglo skrećući na autoput. Dok smo bili u zavoju približio se ženi koja je zapucala prema meni, ali je Dylan naglo usporio na što sam skoro sletjela s motora. Sada je bila ispred nas. Dylan je izvukao svoj pištolj i zapucao prema njoj. Vidjela sam samo motor kako otklizava i ženu kako se kotrlja po cesti. Drugi muškarac na motoru se zaustavio i pokupio je, a zatim krenuo u potjeru za nama. Sada smo bili u poziciji 50:50. Dylan i drugi vozač su došli u ravninu približivši se jedno drugome i tek sada sam uspjela potpuno vidjeti ženu koja je sjedila iz vozača. Imala je otvorenu kacigu i primijetila sam kako joj krv teče iz kose. Žestoko je treptala po čemu sam zaključila da vjerojatno ima manji potres mozga. Sada sam imala priliku. Dylan je očito to također primijetio jer sljedeće što sam čula ispremiješano s hujanjem vjetra, bio je njegov uzvik: „SAD!“ U isto vrijeme smo izvukle pištolje, ali ovaj put sam za milisekundu kasnije zapucala i posljedica je bila, na svu sreću, ne toliko pogubna. Sva sreća da je vjetar bio u igri, inače metak koji je ispalila ne bi okrznuo moje rame, već bi završio u vratu. „AMI!!“ začula sam Dylanov prestravljeni glas. Potapšala sam ga po leđima da mu dam do znanja da sam još uvijek živa. Metak koji sam ispalila završio je ispod njene lijeve ključne kosti. Primijetila sam šokirani izraz lica kroz otvor njene kacige, a zatim se, kao da lebdi, pustila s motora. Zaokrenula sam glavu i vidjela kako joj se vrat lomi pri padu. Kotrljala se dobrih 15-ak metara. Njen partner nije se ni okrenuo. Osjetila sam Dylanove leđne mišiće kako se napiju ispod kožne jakne i shvatila da će naglo skrenuti. Brzo sam se primila oko njegovog struka, i vidjela kako dolazi drugi vozač. Sada smo bili opkoljeni. Rana na ramenu me pekla i osjetila sam titranje u očima. Užasno mi se spavalo, a iritantno hujanje vjetra samo me još više uspavljivalo. Dylan je uperio pištolj u lijevog vozača, ali se izmaknuo. Lijeva ruka mi je počela drhtati. Dok sam se desnom rukom još uvijek držala za Dylana, ispružila sam lijevu ruku i ispalila tri metka. Jedan je pogodio vozača u nogu na što je on naglo usporio, ali se ubrzo opet vratio i očito gnjevan počeo pucati prema nama. Dylan je počeo voziti slalom i kad smo shvatili da nas kane upucati svatko sa svoje strane, povikao je: „Ja ću lijevog! Ovaj put MORAŠ pogoditi! SAD!“ Njegova lijeva ruka opet se ispružila kao i moja desna i počeli smo pucati svatko u svojeg. Dva moja metka završila su trbuhu desnog vozača, a kad sam se okrenula na lijevo, vidjela sam Dylanovu metu kako također pada. S olakšanjem sam odahnula. No, bilo mi je nešto čudno kada sam opet primila Dylana. Disanje mu je bilo ubrzano i osjetila sam kako drhti. [play me.] Vozili smo se još nekih pola sata i na koncu se zaustavili na početku šume. Brzo sam sišla sa motora i čim sam stala ispred Dylana, pao mi je u naručje krvavih usana. Imao je unutarnje krvarenje. Drhtao je i buncao, a ja nisam znala što da napravim. Skinula sam mu naočale i vidjela strah. Tijelom su mi prošli trnci. Otkopčala sam njegovu kožnu jaknu s velikom rupom i vidjela prostrijelnu ranu desno iznad pupka. Čvrsto sam je pritisnula kako bih prekinula krvarenje, ali vidjela sam da mu samo nanosim bol. Po prvi puta u mome radnom stažu uhvatila me panika. Istinska, neshvatljiva panika. „Što da radim? Što da radim?“ drhtanju lijeve ruke pridružila mi se i desna. „Hej... Bit će sve u redu“, pokušao mi je dohvatiti ruku, ali mu se grimasa boli grčevito proširila tijelom. Počela sam kopati po torbi i džepovima u potrazi za mobitelom, ali sam sa suhom gorčinom shvatila da sam ga zaboravila. „Gdje ti je mobitel, Dylane? GDJE JE?!“ panika i suze su se grčevito probijale mojim licem. Nasmijao se drhtajući. „Nisam ga ponio. Za slučaj da nas lociraju. Koja ironija, ha?“ „Idiote... Glupi, neotasani idiote...!“ grčevito sam stiskala njegovu jaknu dok su mi suze počele kliziti licem. „Zar to jaka, hrabra Salingerica plače?“ slabo se nasmiješio. Osjetila sam kako njegova vrućina postaje toplina, a toplina prelazi u hladnoću. „Ne... Dylane. Ozbiljna sam. Ne možeš mi ovo napraviti“, tijelo mi je pulsiralo od bola. Šutke mi je uzvraćao pogled. Smiješio se. „Što je tako smiješno?!“ „Ti. I kako sada izgledaš. Podsjeti me da ti kupim češalj za Božić“, sanjivo je trepnuo. „Dylane... Da se nisi usudio zaspati. Sada nije vrijeme za to... Dylane!“ U daljini su se čule sirene. Dylan se i dalje smiješio ne odmičući pogled od mene. „Kako vrijeme brzo leti... Da sam barem... Bio... Brži...“ stisak njegove ruke polako se opustio, a oči koje su me gledale su polako zaspale. Smiješak mu je i dalje bio na licu, a njegova ruka u mojim. Usta su mi bila blago otvorena dok su mi suze nezaustavljivo klizile. Teška bol gutala me svojim oštrim zubima. Osjećala sam kako zaranjam u mračan bunar i netko me zatvara u njega. Sirene su postajale sve glasnije dok se nisu pojavile na rubu šume iza Dylanova motora. Agenti i liječnici, među njima i Jiang, su dotrčali do nas s opremom. „Po nosila!!!“ čula sam Jianga kako urla u smjeru bolničkih vozila. Zatim sam osjetila kako se baca na koljena do mene i šokirano shvaća što se dogodilo. Nisam micala pogled od Dylana. „Ami... Moraš ga pustiti. Ami...“ pokušao je istrgnuti Dylanovu ruku iz mojih, ali sam ga pljusnula i prosiktala: „Pusti nas!“ „Shvaćam tvoju patnju, ali znaš da Dylan ima drugačiji metabolizam od nas. Izdržljiviji je, ovo je njegova ljudska strana umrla, ali znaš da možemo još nešto pokušati. Samo ga moraš pustiti.“ Jiangov pogled me strijeljao. Usnice su mi drhtale. Progutala sam suze koje su mi se našle na usnama i bez mogućnosti da progovorim, kimnula sam glavom. “Dobra cura“, primio me za rame. Dotle su bolničari već dotrčali do Dylana i polegnuli ga na nosila. Dok su ga odvodili, ruke su nam se konačno odvojile. U tom trenutku sam se osjećala kao najosamljenija osoba na cijelome svijetu. „Ami, ti ideš u druga. Ja ću biti u autu iza, moram se pobrinuti za leševe na cesti“, još uvijek držeći moje zdravo rame, odveo me do bolničkih vozila i posjeo unutra. Sa svih strana su me okružili liječnici koji su mirisali na alkohol i željezo. Tupo sam zurila ispred sebe. Osjećala sam kako svlače odjeću s mene i počinju mi dezinficirati rane. Polegnuli su me na nosila i priključili na infuziju. Svi su nešto mrmljali i diskutirali, no moj um više nije mogao podnijeti. Sklopila sam oči i odlučila pustiti morfiju da odradi svoje. [vjerujem da ću vam sve postupke ovog posta opravdati u sljedećem. ne zaključujte naprečac.]
01:47 - comment. ( 16 )
- naked as we came. Opet sam, kao i svakog jutra, osjećala uporno titranje sunčevih zraka kroz rupice roleta i zavjesa na svome licu. No, ovaj put nisam se osjećala iznervirano zbog toga; dapače, bilo mi je ugodno i toplo. Nasmiješila sam se shvaćajući kako sam sanjala jedan od ljepših snova ikada. Nisam htjela otvoriti oči. Lijeno sam se rastegnula u krevetu krckajući zglobovima, a zatim istog trenutka shvatila zašto mi je tako ugodno. Otvorila sam oči. Dylan je sjedio prekriženih nogu pokraj mene i stavljao mi neku mast preko unutrašnjih strana bedara. Zbunjeno sam se podignula na laktove i još malo mutnog pogleda upitala Dylana: „Što to točno radiš?“ Dylan se zahihotao i uperivši prste s masti na njima prema meni kako bih mogla pomirišati je rekao: „Stavljam ti mast za opekotine. Neke dijelove voda jučer nije zaštitila.“ Opet se nasmijao. Protrljala sam oči i podignula se u sjedeći položaj raširenih nogu zbog masti koja je sada bila preko pola mojih nogu. Zbilja, na nekim dijelovima tijela imala sam vidljive opekotine čudnih oblika. „Hoće li to sve ostati?“ upitala sam ga. „Neke hoće“, odgovorio mi je vidljivo gutajući slinu. Bio je žalostan. I djelovao je nekako... „Zabrinut si zbog nečega?“ nakrivila sam glavu. Pogledao me, ali je ubrzo pogled opet vratio na moju lijevu nogu. Stavio je ruku na pola centimetra od moje noge i tako je držao. Osjetila sam nagli val topline koja mi se proširila lijevom nogom. „Netko to može primijetiti. Ako to dođe do Nadležnog...“ promrmljao je i dalje držeći svoju ruku nad mojom nogom. „Koliko su šanse da to dođe do Nadležnog? Nula. Zar zbilja misliš da će sad netko čim vidi opekotine optužiti tebe ili otrčati Nadležnom? Hmm... Sumnjam“, preokrenula sam očima. „Oduvijek si se previše brinuo“, nastavila sam. „To je prvo, a drugo, svi znaju s kim sam živjela tako da uvijek možemo optužiti Iana“, ohrabrujuće sam se nasmiješila. „Ponekad si tako naivna“, maknuo je ruku i ustao se s kreveta. Sad sam ga mogla bolje promotriti. Sve vlasi na glavi su mu išle svaka na svoju stranu, crne, zgužvane bokserice kao da su pozivale na zabavu, a tijelo na zločin. Rukom je prošao kroz kosu i dok je nešto iživcirano govorio, shvatila sam da ga čujem, ali uopće ne slušam. Zbunjeno sam zatreptala kad me, po već ne znam koji put, zazvao: „Ej, debilu? Slušaš li ti mene uopće?“ Pljesnuo je rukama ispred moga lica i tek tad sam se osvijestila. „Oprosti, zamislila sam se. Pričao si...?“ nasmiješila sam se, na što je on opet iživcirano uzdahnuo i promrmljao: „Nema veze.“ „Znači, želiš....?“ pitanje nisam uspjela završiti jer je u tom trenutku telefon zazvonio. Dylan mi ga je dobacio, a ja sam se javila praveći se da sam se upravo probudila: „Mmm...Halo?“ Oči su mi se širom otvorile kada sam čula što će se upravo dogovoriti. Odglumila sam smijeh i pozdravila, a zatim poklopila i užurbanim šaptom prosiktala: „Uzmi stvari i bježi odavde, Eliza i Ian su pred zgradom!“ Dylan je smireno potrčao u kupaonicu bez ijedne riječi, pokupio odjeću koja mu se sušila od sinoć, odjenuo se i obuo svoje tenisice, a zatim uzeo kutiju cigareta iz mog ruksaka i uz „Ovo ti neće trebati“ odjurio niz požarno stubište. Ustala sam se iz kreveta i odjurila u kupaonicu po ogrtač zbog opekotina i kad sam se okrenula u namjeri da izađem, pred mojim licem je opet bio Dylan, zločesto se cereći. „Što tu radiš? Crta!“ prosiktala sam. „Zaboravio sam rukavice“, zamahnuo je njima, a onda se nagnuo prema meni. „I ovo, također“, utisnuo mi je kratki poljubac blizu ruba usana, ali dovoljno da me malo zapeče. „Idem sad“, kažiprstom me kucnuo po bradi, a zatim se uz smijeh izgubio iz mog stana. „Koji cliché“, preokrenula sam očima uz smiješak, ali me zvono trgnulo. „Veeć?“, s grimasom sam prigovarala i u trku prema vratima navlačila čarape. Par puta sam se spotaknula i nadajući se kako nisam zaradila dodatne masnice, otvorila vrata. „Heej“, smiješila sam se i rukom pokazala da uđu. Eliza i Ian, stojeći jedno do drugoga kao da su zašiveni, pristojno su (prepristojno?) odzdravili i ušli. Nakratko mi se zabrinut izraz promeškoljio licem, ali sam ga hitro zamijenila smiješkom okrećući se prema njima. „Oprostite na neredu, nisam stigla pospremiti“, prošla sam kraj njih i sjela na kauč. „Raskomotite se, želite li što?“ smiješila sam se cijelo vrijeme kao prehiperaktivna kućanica i čekala da sjednu. Ian i Eliza su se značajno pogledali, a zatim je Eliza rekla: „Istinu.“ „Huh?“ osjetila sam kako mi se desna obrva podiže. „Joooj, ajde sekice, ne moraš više skrivati. Reci nam tko je taj sretnik“, Ian se zločesto nasmijao, a za njime i Eliza. „M-molim?“ progutala sam slinu. Već su nas otkrili? Ovo je negdje rekord. „Ajdeee, znam da nismo više najbolje frendice kao nekad, ali me zanima tko je taj zbog kojeg si se potrudila dobiti suspenziju“, značajno je podignula obrve očito iščekujući sočni odgovor. „Amm... Samo zbog toga ste došli? A ja mislila kako ste me se napokon zaželjeli“, hinila sam razočaranost. „Ne mijenjaj temu, predobro te poznajem. Dakle?“ Pogledala sam ih. Oni su zbilja samo zbog toga došli. Odlučila sam detaljnije pronjuškati situaciju, očito je da se o tome priča. „To u Bazi govore? Da sam se potrudila dobiti suspenziju zbog nekog smrada? Haha, ne, nažalost, ne. Esther je zaslužna za moj odmor“, kiselo sam se nasmiješila. „Čekaj, ti si lezbijka?!“ Ian je šokirano poskočio s kauča. „Ma ne budi glup, idiote. Ono što Ami želi reći jest da je Esther opet zakuhala kašu. Što je ovaj put napravila?“ nježno me upitala. Dakako da je Eliza najbolje od svih znala što je Esther u stanju napraviti, prvenstveno jer je to osjetila na svojoj koži. „Ma izblebetala je svakakva sranja Nadležnom, a on je to naravno popušio“, osjetila sam da se opet počinjem živcirati. „Normalno kad ona njemu vraća istu uslugu“, opet se moj brat zločesto nasmijao, ali je istog trena zašutio kad ga je Eliza šakom udarila u mišicu. „Hvala na korisnom komentaru, debilu. Svi smo to znali i prije tebe“, preokrenula sam očima. Ian je razočarano šutio rukom trljajući bolno mjesto. Eliza je također preokrenula očima prema Ianu, a onda me opet pogledala: „Nemoj me kriviti, ali znaš da su to sad svi počeli raditi pa me zanimalo. Dosta ćeš toga propustiti, znaš“, iskrivila je usnicu. „Znam“, žalosno sam uzdahnula, ali sam se sjetila da nisu spomenuli Dylana. Znači, nitko nas ne povezuje. Moram to još detaljnije istražiti. „Da, ali trenutno sam jedina suspendirana iz svog tima, hvala Bogu“, hinila sam olakšanje i čekala njihov komentar da vidim koliko su obavješteni. „Nemaš pojma kolika je to sreća. Ali ako to zbilja nije ni zbog kojeg tipa, nemoj onda da ti se to ponovi“, Eliza je govorila dok je Ian počeo marširati po kuhinji i tražiti hranu. Znači, samo ja sam trenutno u igri, s olakšanjem sam zaključila. „Daaa, mamaa“, odglumila sam pokornu djevojčicu. Ipak ne znaju toliko. Eliza se nasmijala, pa se nagnula prema meni rukom pokazujući da se i ja nagnem. Kad sam to napravila, Eliza je užurbano prošaptala ne skrivajući zločesti smiješak: „Javi mi kad si slobodna, moramo nasamo popričati o nekim...“, tu je pogledala prema Ianu, „...stvarima.“ Oči su joj bljesnule i točno sam znala da cilja na „dirty night talk“. Obično mi je to bilo zabavno, ali slušati o vlastitom bratu u različitim pozama nije mi baš zvučalo privlačno. „Hmm, mislim da ću to preskočiti“, napravila sam grimasu gađenja. „Ali čut ćeš mnogo neugodnosti o njemu čime ga kasnije možeš ucjenjivati“, rekla je znajući da me time odmah dobila. „Ja sam za“, jednostavno sam se nasmiješila i zavalila natrag na naslon kauča. Tu je Dylan jučer bio naslonjen. Osjetila sam snažan poriv da se okrenem i udahnem zadnji atom njegova mirisa, ali sam se othrvala tome znajući koliko bih mogla imbecilno u tom trenutku izgledati. „Drago mi je da si došla, Za“, nasmiješila sam se gledajući u nju. Uzvratila mi je širokim osmijehom. „I meni. Nedostajala si mi.“ Taman kad sam joj htjela nešto reći, na kauč do Elize bacio se Ian s ogromnim sendvičem i promumljao: „O čemu to babe opet kokodaću?“ Sekundu kasnije zajaukao je od Elizinog ponovnog udarca. Kad su otišli, s olakšanjem sam skinula kućni ogrtač i bacila ga na krevet. S neugodnom spoznajom sjetila sam se da još uvijek nisam oprala zube, a zatim se bacila na uređivanje preostalih dijelova tijela. Mast na nogama se otopila, pa sam s maramicom polako obrisala gornji sloj. Neke opekotine su me malo boljele, ali ostatak nisam ni osjećala. One pilule od jučer očito su me umrtvile na nekoliko dana. Dok sam čistila lice, zazujao mi je mobitel. Poruka od Dylana. „Budi pred zgradom za pola sata. Dn“ Preokrenula sam očima na njegovu naredbu, ali se ubrzo pribrala i odlučila srediti kao čovjek. Muška odijela i muški način odijevanja nije baš privlačan. Iz ormara sam izvukla sve stvari koje sam većinom nosila jednom ili dvaput u životu. Neke stvari bile su mi presmiješne ili su presmiješno izgledale na meni, ali što je tu je. Sad imam šansu napokon izgledati malo kao žensko. Na tu pomisao sam se opet zahihotala. Uključila sam irsku veselu glazbu i poskakujući po stanu počela isprobavati odjeću. U nekim trenucima sam se zanijela pa kad sam shvatila da imam još deset minuta do mogućnosti pretvorbe u žensku osobu, ubrzala sam cijeli postupak. Na kraju sam se, ne baš zadovoljna, počela ogledavati u ogledalu. Smučilo mi se. „Ja ne mogu postati žensko“, iskreveljila sam se svom odrazu. U oči sad me gledala Ami u starkama s uskim trapericama i sivom trudničkom haljinom. Na glavu sam nabila crnu kapu, a iz nje ispadale su tamne, polukovrčave lokne. Obukla sam kaput, omotala se najdražim, debelim šalom i preko sebe prebacila torbu. Jedino su mi se oči sviđale. Crnu boju svojih očiju naglasila sam crnim tušem. Hvala Bogu da su sve masnice splasnule, s olakšanjem sam pomislila. Iako nije bila preženstvena kombinacija, u pet minuta sam to morala prihvatiti. Zazvonilo je zvono. Ruke su mi opet postale hladne i znojne. Glasno sam progutala slinu i glasnim lupanjem vrata struštila se niz stepenice. I dok sam sjedala iza Dylana na njegov motor, moj mobitel je bjesomučno zujao na podu kraj kreveta.
21:59 - comment. ( 36 )
- forbidden act. Čim sam otvorila vrata stana, zapuhnuo me zagušljiv miris prašine i samoće. Polako sam ušla bacivši ključeve na drveni stolić pokraj vrata i skinula tenisice. Ruksak sam kao i po starom šutnula u lijevi kut, u hodu jedva skinula traperice, a zatim odšepala do zamrzivača po već pripremljeni led za ozljede. Tiho sam zajecala dok sam pokušavala leći na krevet i staviti si led iznad ruba bokserica. Par kapljica skliznulo mi je niz desni bok stvarajući ugodnu hladnoću i na kratke trenutke skrivajući bol. Pokušavala sam ne misliti na bol, ali kao da je nekako uvijek bila ispred mene. Već sam se navikla na takve ozljede i već sam znala što treba raditi. Krpu s ledom odložila sam na noćni ormarić i tako se pokušala podići u sjedeći položaj. Uključila sam cd player malenim daljinskim upravljačem koji je bio bačen pokraj kreveta i namjestila na francuski jazz. Glasni tonovi saksofona i trube stopili su se sa sobnom temperaturom i hipnotizirali me. Onako polumrtva sjedeći na krevetu sa sklopljenim očima nisam razmišljala ni o čemu, samo sam pustila da me note gutaju. Ostatak dana sam drijemala u onom položaju ne mareći na ukočena leđa. Bila sam preumorna za bilokakav pomak, a usto sam bila svjesna činjenice ukoliko se pomaknem, bol će me sustići u sekundi. Željela sam da me netko pomakne i čim sam shvatila da sam počela previše razmišljati, odlučila sam vratiti se među budne. Soba je bila u mraku, oči mi se nisu trebale privikavati na svjetlost. Pogledala sam na ručni sat – kazaljke su pokazivale 20:37. Grlo mi je bilo suho i peklo me kao da mi je vatra prolazila tijelom. Pomaknula sam se i istog trena napravila bolnu grimasu. Bila sam u pravu, bol je zbilja bila nepodnošljiva. Sjetila sam se da u ruksaku imam jake tablete za bolove. Ustala sam se i drhtavim tijelom otišla do ruksaka koji je i dalje beživotno ležao u kutu. Izvukla sam tablete i halapljivo progutala dvije. Nikad mi nije trebala tekućina za tablete, pogotovo ako su bile pilule. Samo ti kliznu niz grlo. Usput sam i bacila pogled na mobitel. Imala sam dvije poruke- prva u kojoj Aqua kaže da nema problema i da se čuvam, a druga od Elize. Iznenadila sam se. Nisam očekivala da će se prva javiti nakon mog ponašanja. No, mobitel sam samo bacila na krevet i odlučila da ću im se kasnije javiti, sad mi je bila potrebna hrana i neka tekućina za suho grlo. Na noge sam navukla debele čarape koje su bile kao mekane papuče, ali nisam odjenula nikakvu trenirku. Odlučila sam ostati u boksericama i majici. Grijanje je napokon radilo i htjela sam odmoriti noge. Dohvatila sam telefon koji je stajao na stoliću između prolaza moje sobe i kuhinje i nazvala najdražu pizzeriju. Naručila sam običnu margheritu, a nakon toga, da mi večera bude slađa, dohvatila pivo iz hladnjaka. Inače nikad ne pijem alkohol prvenstveno zbog posla, ali pivo mi je bilo kao sok. Nikad se nisam napila od toga koliko god ga pila, a i bio mi ga je gušt piti uz pizzu. Čim sam počela piti, rashladilo mi je grlo i osjećala sam se znatno bolje. S daljinskim sam namjestila na stanicu gdje su stalno puštali stare pjesme Rolling Stonesa i sjela na kauč. Dobro sam se osjećala, nekako sam sve nezgodne situacije izbacila iz glave. Dok se ne vratim na posao mogu zarađivati nekim sitnim poslićem, npr. dijeliti letke ili tako nešto. Ili mogu otići u posjet nekome koga dugo nisam vidjela. Da, to bi bilo najbolje. Sad je najbolje vrijeme za to. Taman kad sam htjela ponovno uzeti telefon i nazvati staru prijateljicu, zazvonilo je zvono. Napokon, umirem od gladi, sretno sam zaključila da je to pizzerman i odšepala do vrata pripremajući novac. Smiješak s kojim sam otvorila vrata očekujući starog dostavljača nestao je čim sam ga ugledala. Široko se smiješeći i držeći pizzu u desnoj ruci i s lijevom naslonjen na okvir vrata, gledao me svojim kosim očima. Dostavljač je ležao onesviješten iza njega. „Trebao bi ga netko pokupiti, nastat će panika“, sa smiješkom je rekao ulazeći pokraj mene u moj stan. „Ne sjećam se da sam te pozvala unutra“, zabezeknuto sam se okrenula za njime dok je on već odlagao pizzu na stol pokraj cd playera. „Hmm, a mogao bih se zakleti kako si jedva čekala da uđem“, hinio je zamišljenost. Zaškrgutala sam zubima. „Što želiš, Dylane?“ upitala sam ga zatvarajući vrata. Dostavljač je ostao zaboravljen i dalje ležeći u hodniku. Dylan je šetkao po stanu i promatrao sa zanimanjem. „Zanimljiv stančić, moram priznati“, rekao je ne obazirući se na moje pitanje. „Dylane?“ oštro sam ponovila. „Ami?“ tiho je uzvratio kao dijete koje je nešto skrivilo. Nešto smjera, proletjelo mi je glavom. Odlučila sam ne se obazirati i pojesti svoju pizzu u miru. Dok sam šepala pokraj njega uzimajući svoju pizzu i sjedajući na kauč, Dylan je s tračkom sažaljenja prokomentirao: „Žao mi je što sam te toliko jako udario.“ „Meni je žao što ja tebe nisam jače“, rekla sam zagrizavši u pizzu. Slastan okus zaslijepio je moja osjetila. Hrana je bila jedina stvar o kojoj sam bila ovisna. „Svjestan sam toga“, mrko je rekao sjedajući pokraj mene. I dalje me promatrao, a ja sam se trudila ne obazirati. „Zašto nisi došla?“ glas mu je bio ozbiljnog tona. Rana preko usnica koje sam mu jutros zadala zabljesnula je kao da mi želi naglasiti nešto. Uzdahnula sam zamišljeno žvačući komad pizze. „Nije mi se dalo“, napokon sam ga pogledala. „Zbilja bi trebala naći bolje načine da mi se osvetiš. Znam da nisam bio najbolji partner, još manje prijatelj, ali od tebe sam očekivao nešto u stilu današnjeg treninga. Da me isprebijaš pa smo kvit“, izvijeno se nasmiješio. Pizza mi je zapela u grlu. „Pitam te zadnji put, što želiš?“ odložila sam pizzu. Previše nemira je upravo izazvao, samo ću se ugušiti nastavim li jesti. „Došao sam da riješimo neke stvari. Naime... Suspendiran sam na 6 mjeseci“, zahihotao se. „Što si sad napravio?“ zakolutala sam očima. „A standardno. Zaspao sam na predavanjima, nisam došao po plan za zadatke, malo sam se izgubio pred Nadležnim...“ „Ti si što?!“ iskrenula sam tijelo prema njemu od šoka, a zatim glasno zajaukala. „Hej, hej, jesi okej?“ ispružio je ruku u namjeri da me primi za rame za slučaj da se srušim s kauča, ali ju je brzo povukao. „Što si napravio?“ upitala sam ga blaže držeći se za trbuh. „Branio sam tebe“, gledao me nekako sa strahom, kao da ću poludjeti ili nešto takvo. „Mene? Haha, od čega? Ja sam već davno onda bila....“ pričala sam, ali se naglo zaustavila. „Branio si me pred Nadležnim? Zbog moje suspenzije?“ bila sam zbunjena. „Je li to opet neka vrsta tvoje ucjene?“ sumnjičavo sam ga upitala. Dylan je zakolutao očima pa se opušteno naslonio na kauč. „Samo tebi treba toliko da shvatiš“, iživcirano je promrmljao. „Da shvatim što, pametnjakoviću?“, uzvratila sam istim tonom. Okrenuo je glavu prema meni. Gledao me svojim prodorno crnim očima i čekao dok ne prokljucam situaciju. Kad je shvatio da to neći izreći, duboko je udahnuo i rekao: „Da mi je stalo do tebe, idiote.“ „Tebi je stalo do mene? Tebi je ovo iskaz osjećaja? Da te suspendiraju na pola godine dok te ostatak tima treba? Nakon ne znam koliko godina ti si se sjetio pokazati svoje osjećaje u doba najveće krize?“ bijesnila sam sve više i više kako mu ne bih pokazala da sam mu se istog trena čim je izgovorio one riječi htjela baciti u zagrljaj. Dok sam ga tako zasipala pitanjima, ustao se i ruke tutnuo u džepove iživcirano frktajući. „Bolje ikad nego nikad“, promrmljao je. „Uostalom, mislio sam da ćeš napokon zašutjeti, ali neee, ti si nastavila kokodakati“, počeo se šetkati stanom. „Ma ti govno kosooko, upadneš mi u stan i očekuješ da ću ti se baciti u zagrljaj čim nešto takvog kažeš“, ustala sam se više ne mareći na bolove u tijelu koji su polako jenjavali zbog onih pilula. „Da“, mirno je rekao stojeći ispred mene s rukama u džepovima. Još uvijek je imao kožne rukavice na svojim rukama. „Znaš što osjećam prema tebi, Dylane. Ali isto tako znaš da je to zabranjeno“, rekla sam ne vjerujući vlastitim ušima. Što to govorim? Zašto to govorim? Nije li ovo što sam oduvijek htjela? Glava mi je bila puna pitanja i bila sam pod šokom što sam upravo čula od njega, ali instiktivno sam ga htjela zaštititi. Da, jedan od nas će biti poslan u svijet bez ičega, u nepoznati svijet, ali drugi će biti likvidiran. Takva su pravila igre, pravila života. „Nitko ne mora znati za to“, primaknuo mi se bliže. Osjećala sam kako drhtim, no to nije bilo zbog fizičkih bolova, već zbog psihičkih. Srce mi se ponovno pokrenulo, počelo je treperiti i udarati kao čekić. „Ne želiš to. Znaš koje su posljedice“, glas mi je zadrhtao dok mi se još više približio. Ruke su mi postale hladne kao led, bojala sam se da je sve ovo san i da će nestati čim ga dotaknem. „Otkad ti znaš što ja želim?“ rukama je obuhvatio moj struk i povukao me sebi. Rukama sam ga primila za ramena i malo ga odmaknula. „Ali i tvoje stanje...“ gledala sam ga zabrinuto. Nasmiješio se. „Nekada sam mislio da najbliže što ću ti prići jest u borbi, ali sam se nekako nadao da će biti i drugih situacija u kojima ću moći mirisati tvoj muški....“, primaknuo se mojem ramenu i pomirisao me. „...Axe“, završio je odmičući glavom od mog ramena i opet me gledajući u oči. Cijelo vrijeme se smiješkao dok je čekao da nešto kažem. „Možda nećemo biti poput svakog drugog para, ali bitno mi je da sam kraj tebe“, smiješak mu je izblijedio na riječi 'možda nećemo biti'. Znao je da sam jako dobro obaviještena o njegovom stanju kao njegova partnerica. Jedino smo Nadležni, on i ja znali o čemu je riječ. Dylan je bio poseban slučaj, nikada više ponovljeni – kao malo dijete volio je trčkarati eksperimentalnim prostorijama, skrivati se od svojih dadilja i tražiti tatu koji je bio vođa svih pokusa na ljudima. Jednog dana dok je bježao od svoje dadilje i smijao se, upao je u prostoriju punu epruveti i bočica s čudnim tekućinama. Njegov otac je tog dana zapisivao formule i nije primijetio da je njegov sin u prostoriji do njega dok nije čuo glasan zvuk lomljenja stakla i dječji vrisak. Kad je utrčao u prostoriju da vidi što se dogodilo, vidio je Dylana prekrivenog vatrom. Dylan je vrištao iz sveg glasa, a njegova dadilja bespomoćno je ridala i promatrala ga kako gori. No, njegov otac uskoro je primijetio da Dylan zapravo ne izgara, da mu je tijelo normalno te da mu je vatra kao vanjski štit. Rekao je Dylanu da se smiri dok je dadilja vrištala njegovom ocu da je luđak i da će ga prijaviti, ali otac je nastavio smirivati Dylana. Kad je Dylan prestao plakati i vrištati i kad mu se disanje stabiliziralo, tako je vatra polako nestajala s njegova tijela. Kasnije na detaljnim ispitivanjima, Dylanov otac i njegov tim zaključili su da će se vatra aktivirati svaki put kad Dylana prožmu snažne emocije s njegovim rukama kao izvorom. Otada su mu kožne rukavice obavezni odjevni predmet, ali se u Bazi nikada nije isticao time jer svi moraju nositi takve rukavice. No, Dylan se oduvijek bojao za ljude oko sebe zbog svoje 'unesrećenosti', kako je on to zvao, stoga im nije ni dopuštao dovoljno dobro poznanstvo da se brinu za njega. Kad je saznao da ću ja saznati za njegovo stanje, bio je opijen neposluhom i mržnjom prema svima, ali kasnije je to prihvatio s tračcima ogorčenosti. [play me.] „Zašto ne bismo bili kao i svatko drugi?“ shvatila sam da opet okrećem ploču. Zbunjeno me pogledao dok su moje ruke još uvijek počivale na njegovim ramenima. „Znaš da te mogu nenamjerno ozlijediti. Ne želiš biti prekrivena opekotinama do kraja života, zar ne?“ nagnuo je glavu tako da me može ravno u oči pogledati. „Otkad ti znaš što ja želim?“ tiho sam ga sa suznim očima upitala. Maknula sam ruke s njegovih ramena i primila njegove koje su bile na mojem struku. Stavila sam ih ispred sebe i promotrila. Dylan me zbunjeno gledao, a kad je shvatio što ću napraviti, pokušao je izvući ruke iz mojih, ali moj stisak nije popuštao. „Prestani, pokušat ću nešto, a ako ne uspije, neću više nikad inzistirati na tome“, tiho sam rekla promatrajući kako se njegove crne rukavice sjaje na jedinoj svjetlosti koja je dopirala iz kuhinje. Zatim sam polako počela skidati rukavice s njegovih ruku. Primijetila sam šokirani izraz ispremiješan sa strahom na Dylanovom licu, ali nije me bilo briga. Njegove rukavice pale su na pod između nas. Ruke su mi i dalje bile hladne. Duboko sam udahnula i nasmiješila se. Po prvi puta vidjela sam Dylanove ruke izbliza. Bile su kao i svake druge – snažne, mekane, s pokojom žilicom. Ruke su mu bile vruće, možda i malo više od toga. Kao da su gorjele, peklo me, stoga sam izvukla ruke iz njegovih i dohvatila ostatak polurastopljenog leda u krpi koja je bila kraj mojeg kreveta. Ono što je ostalo od leda protrljala sam između ruku. Sad mi je bilo ledeno za ruke, ali opet nisam marila. Cijelo vrijeme smo se gledali u oči, rastrgani između osjećaja i onoga što je trebalo napraviti – prekinuti sve ovo dok nije prekasno. Opet sam ga primila za ruke, ali ovaj put nije bilo toliko vruće. Zatim sam komadić leda primaknula usnama i njime prešla preko obje usnice par puta dok nije led nestao. „Nemoj...“ počeo je odmicati glavu, ali sam ga rukama primila za vrat i povukla sebi. Polako sam mu se približila razdvojivši nam usnice i tako ga poljubivši. Prvo je zbunjeno zatreptao. Osjećala sam njegov strah i ukočenost, ali kad je shvatio da se ne odmičem, uzvratio mi je poljubac. Osjetila sam isparavanje, usnice su mi se počele zagrijavati i znala sam da ću se uskoro morati odmaknuti. Iskoristila sam posljednji dah i ljubeći ga još malo s nezadovoljstvom sam se odmaknula. Osjećaji su u meni kolali poput otrova, htjela sam ga još ljubiti, htjela sam da me grli i ne pušta iz zagrljaja, ali sam isto tako morala pričekati dok se ne smiri inače bih mogla doživjeti požar u vlastitom stanu. „Ako ne želiš postati izgorena pečenka, pričekaj trenutak“, stavio je ruku ispred sebe za slučaj da ga opet napadnem. Disanje mu se polako počelo vraćati u normalu. Pogled je podignuo prema meni, a onda me napao: „Zar ti želiš poginuti?! Jesi li ti uopće svjesna činjenice da možeš u sekudni plan...“ „Imam ideju“, prekinula sam ga. Primila sam ga za majicu i povukla prema kupaonici. Potpuno sam zaboravila na fizičku bol, osjećala sam da mi je tijelo kao guma, boli jednostavno više nije bilo. Gurnula sam ga u kupaonu i rekla mu da skine tenisice. Zbunjeno me pogledao, ali kad sam mu uzvratila bijesnim pogledom, istog trena ih je skinuo zajedno s čarapama. Zatim sam ga gurnula u tuš kabinu i slavinu okrenula skroz na lijevo, na ledeno hladan mlaz. „Što to rad...?“ Rukom sam mu prekrila usta i gurnula ga na zid. Mlaz vode namjestila sam da pada po zidu i njemu. Iako mi je bilo hladno znala sam da ću uskoro možda gorjeti. Kada sam mu dotaknula tijelo, bilo je pristojno tople temperature. Nasmiješila sam se, a on mi je uzvratio osmijeh. “Možda i nisi...“ „...toliki idiot kao što si mislio da jesam, znam“, završila sam rečenicu stavljajući ruke na zid pokraj njegove glave i počela ga ljubiti. Sada mi je poljubac uzvratio mnogo sigurnije i mnogo jače. Osjetila sam njegov jezik, njegove usnice, jednostavno me opio svojim mirisom i poludjela sam od svega toga. Rukama sam ga primila oko vrata, a on me okrenuo tako da sam sada ja bila na zidu. Skinula sam mu mokru majicu i bacila je pokraj nas. On je skinuo moju i počeo me ljubiti po vratu i ključnim kostima. Kao da je znao da sam tu najosjetljivija i da me tu najviše draži. Sklopila sam oči moleći Boga ako je ovo san da se nikad ne probudim. Dok me ljubio po vratu i dok sam osjećala njegov vrući dah na vratu, počela sam mu otkopčavati remen na hlačama, a na kraju ih i uspjela skinuti i baciti na naše majice gdje su s vremenom i moje bokserice završile. Nogama sam ga obujmila oko bokova i osjetila najveću vrućinu ikada. Nijedno ljeto nije se moglo mjeriti s ovom vrućinom. Oboje smo uzdisali dok sam ga ja kao malo dijete grlila prikovana na zid, a on me držao za leđa. „Nisam znao da si na strani zločina“, čula sam ga kako mrmlja na mom ramenu i dok je vrućina postajala sve veća. „Kako to misliš?“ Morala sam se dobrano koncentrirati da bih mu odgovorila s obzirom na pomicanja naših tijela i vrućinu koja nas je okruživala poput pojasa. „Upravo sudjeluješ u zabranjenom činu... Ami..“, uzdahnuo je i ja zajedno s njime. Eksplozija, vatromet proširio se mojim tijelom i svaku iskru osjećala sam u svakom dijelu tijela. Tijelo mi se opustilo i zajedno smo skliznuli na pod tuš kabine dok je mlaz i dalje padao po nama. Rukama je obuhvatio moje lice i nježno me poljubio u nos. Svojom desnom rukom maknula sam mu mokru kosu s lica i poljubila ga blizu uha. Cijela kupaonica bila je okružena parom kao da sam se tuširala u kipućoj vodi. Odlučila sam iskoristiti ovaj trenutak tišine pod mlazom hladne vode i ruke obujmila oko njegovih leđa. Privukao me sebi. Bilo mi je toplo, nisam htjela da se išta promijeni. Nisam se htjela probuditi. Lijeno sam sklopila oči i smiješeći se rekla: „Vidiš da smo kao i svi drugi.“
17:42 - comment. ( 28 )
- i used to rule the world. [attention: nova špijunska priča elize romanov: jane doe. svakako posjetite. (: ] „Mirno sjedi“, zapovjedio mi je. Nije bilo teško za poslušati, pogotovo ako ti kroz kožu prolazi igla, a tijelo ti je prekriveno masnicama. Žmirila sam razmišljajući o sljedećem zadatku i pripremama. Dylan je dosad sigurno već odstupio od treninga s Ami Salinger. Pitam se što je naveo kao razlog Nadležnom. „Ne mrdaj!“ Jiangov dah bijesno me zapuhnuo dok se očito koncentrirao. Otvorila sam oči. Jiangovo lice bilo je namršteno, a oči usredotočene na mjesto kroz koje je igla prolazila. „Još samo jedan... Eto, gotova si“, odgurnuo se na stolici s kotačićima unazad i primio se za stol s lijeve strane. Odložio je medicinski pribor, a vatu bacio u koš za smeće. Zatim se dogurao natrag do mene s gazicom. „Pazi što radiš s licem u narednih par tjedana, okej?“ pitao me dok mi je stavljao gazu preko šavova i učvršćivao je malim, bijelim flasterima. „Mhm“, tupo sam odgovorila. Jiang je iživcirano odmaknuo ruke s moga lica. „Slušaj, ideš mi izrazito na kurac trenutno. Ili ćeš mi reći što se događa i napokon izbaciti sve to iz sebe ili marš van dok se ne dobiješ. Naprosto te ne mogu gledati ovakvu. Trebam cigaretu“, stisnuo je čeljust i počeo tražiti cigarete po ladicama. „Jiang, ti si prestao pušiti. Ne treba ti cigareta“, mrtvo sam rekla. „Joj, nemoj mi prodavati te fore, misliš da ne znam da i ti tu i tamo još uvijek zapališ?“ podignuo je pogled i namjestio slavodobitan izraz lica. Nisam mu uzvratila pogled. Umorno sam gledala u stranu ne registrirajući njegove riječi. „Imaš cigarete u mom ruksaku, uzmi ako zbilja želiš.“ „Stvarno?“ začuđeno me upitao. „Stvarno“, pogledala sam ga i slegnula ramenima. „Amm... Okej. Hvala.“ Pogled je još uvijek držao na mome licu da se uvjeri kako neću promijeniti mišljenje, a zatim je dohvatio moj ruksak i iz malog džepa s unutarnje strane izvukao kutiju plavog Waltera. „Ovo?“ namjestio je izraz gađenja. „Paše mi trenutno“, opet sam slegnula ramenima, a onda se okrenula prema stolu. „Jiang... Ti si si jako dobar s Dylanom... Umm, zanimalo me, je li ti ikad rekao... Nešto o... Nešto o meni?“ tiho sam progutala slinu praveći se kao da nisam previše zainteresirana za tu temu. „Aaa, radi se o tome, zar ne?“ s čudnim glasom me upitao. Zvuk upaljača. Znači, cigareta mu je već u ustima. „Ne, zbilja ne. Nego me zanima zašto je takav prema meni.“ „A kakav to?“ čuo se udah dima, a onda izdah. „Hladan, arogantan. Ponaša se kao da mu nije stalo“, pregrizla sam si jezik. Ovo zadnje definitivno nije dobro zvučalo. „A bi li mu trebalo biti?“ „Što?“ „Stalo.“ „Ne. Ne znam. Mislim, dugo se znamo i mislila sam da ću barem kao njegova partnerica i prijateljica imati tu povlasticu da ne budem ponižavana cijelo vrijeme“, okrenula sam se prema njemu i čekala objašnjenje. Jiang nešto mora znati o ovome. „Ne bih znao. Dylan je takav tip; trudi se biti odbojan, pokušava postići da ga ljudi zamrze i da se maknu od njega. Ma idiot. Ponaša se kao buntovnik, a zapravo je kao mali dječarac od pet godina. Misli da ga ljudi neće prozrijeti s vremenom“, ispustio je dim i zataknuo cigaretu za pepeljaru. „Kako to misliš?“ zbunjeno sam ga upitala dok se on ustajao sa stolice i krenuo prema telefonu. „Reći ću ti, samo tren“, rekao je pokazujući s rukom da stanem s pitanjima. Dohvatio je slušalicu, utipkao broj i stavio je na uho. Nakon par sekundi, brzo je promrmljao: „Scan modelskih zgrada je gotov. Poslat ću ga po kolegici i... Da. U redu.“ Spustio je slušalicu i rekao: „Nastavit ćemo s razgovorom, ali molim te ovo odnesi Rogeru.“ U ruci je držao prozirni fascikl s papirima i sitnim papirićima naljepljenim na prednjoj strani. „Okej, tako i tako moram po stvari kod njega“, rekla sam polako ustajući sa stolice. Noge su mi zaklecale, do sada su sigurno već naotečene. Neću moći nikako na ostatak današnjeg predavanja. „Jiang, može usluga? Možeš me ispričati kod Nadležne, otišla bih doma nakon ovog, molim te?“ stavila sam ruksak preko lijevog ramena i zašepala prema vratima. „Nema frke“, namignuo mi je, a zatim otišao do vrata i otvorio mi ih. „Hvala, najbolji si“, nasmiješila sam mu se dok sam izlazila, ali sam se istog trena sjetila nečega: „Jiang?“ „Hm?“ upitno me pogledao. „Cigarete.“ „Aha, istina. Čekaj“, odjurio je natrag do stola, uzeo moju kutiju i ugasio već izgorenu cigaretu koju je maloprije bio ostavio. Dobacio mi je kutiju i pozdravio me pilotskim pozdravom. Opet sam se nasmijala, a zatim uputila do Rogera. Hodnik je bio prepun ljudi, ponajviše starijih i iskusnijih agenata koji su jurcali s torbama i skriptama do Nadležnog. Zatim je kraj mene odmarširala mala skupina ljudi odjevena u crno stavljajući rukavice i zatvarajući torbe s oružjem. U toj skupini nalazile su se i Mizuno i njena druga prijateljica. Kimnule su mi glavom. Uzvratila sam pozdrav, a zatim skrenula u hodnik C. Taj hodnik vječno je smrdio po strojevima za laštenje hladnih oružja, po zamrzivačima u kojima su se držale toksične otopine i po barutu. Nos mi se automatski namreškao. Nikada nisam podnosila čudne mirise, pretpostavljam da mi je to jedna od slabosti u ovome poslu. „Salinger!“ gnjevan uzvik moga imena natjerao me da se ukopam u mjestu. Polako sam se okrenula i našla licem u lice s Nadležnim. „Gospodine Travis“, kimnula sam. „Što Vam se dogodilo, Salinger?“ upitao me s malenim izrazom gađenja. „Trening, gospodine“, krotko sam odgovorila. „Hmm, trebam li uopće pitati zašto niste imali boksačku kacigu tijekom treninga?“ „Gospodin Ni je htio ukazati na realnost borbe koja bi se mogla dogoditi na sljedećem zadatku“, tiho sam odgovorila. „Ah, tu smo. O tome sam htio razgovarati s Vama, u moj ured, molim“, rekao je krenuvši prema Unutarnjoj Bazi. Tiho sam krenula za njime ulazeći u hodnik A kategorije, predodređen samo za Nadležne i one koji su pozvani. U našoj Bazi do nedavno su bila tri Nadležna – otac od sadašnjeg Nadležnog koji je nadgledao i zapovijedao, trenutni Nadležni koji je tada bio nižeg ranga i imao je izvršnu vlast, te Nadležna – također mlada i, ako smijem nadodati, prilično nadobudna žena koja je imala i još uvijek ima zakonodavnu vlast. I upravo je ona odobrila zakon o zabrani veza između agenata. No, kako je otac Tristana Travisa umro, Tristan je preuzeo očevu odgovornost i nastavio sa svojim obvezama s time da sada traži Trećeg Nadležnog. Čisto moguće da bi to mogao biti njegov najbolji prijatelj i agent A kategorije Ben Caulfield. Đubre arogantno. „Što ste rekli?“ upitao me gospodin Travis dok smo ulazili u njegov ured. Zbilja bih trebala proraditi na svojem bijesu. „Ništa, gospodine“, umiljato sam se nasmiješila ili sam barem tako mislila jer, s obzirom na moje stanje lice, to je vjerojatno izgledalo kao grč. „Onda dobro“, rekao je sjednuvši u svoju crnu, kožnu stolicu. „Sjedi“, rukom je pokazao na stolicu preko puta, ne baš tako ugodnu. Sjetila sam se napora od maloprije kad sam se jedva ustala i odmahnula glavom: „Hvala, stajat ću.“ „Kako želiš. Dobro, neću duljiti, mislim da će ti biti jasno. Suspendirana si na dva mjeseca“, izravno je rekao prevrćući kemijsku po dugim, tankim prstima. U tom trenu sam mu htjela polomiti sve prste, no nisam imala tu povlasticu pokazati svoj bijes ispred Nadležnog. „Smijem li pitati zašto, gospodine?“ ruke sam stavila iza leđa, nekako iz dva razloga; prvi razlog zato da mu ne otkinem neki dijelić tijela i drugi da sebi nešto od bijesa ne otkinem. „Kao što rekoh, mislio sam da će ti biti jasno. Previše tenzija ne terenu. Ne smijemo to dopustiti.“ „Kakve tenzije?“ nisam bila sigurna u što misli. „Salinger, trošiš mi vrijeme. Gospođica Belt požalila se kako joj prijetiš o podmetavanju dokaza i da nema apsolutno nikakve namjere raditi s tobom na zadatku. Trebala je s tobom na operaciju Krtica. Koliko puta sam vas u toj grupi upozoravao da NE ŽELIM nikakve konflikte i tenzije inače ću vas suspendirati? Imam osjećaj da me nitko ne doživljava stoga eto dokaza da sam bio i bit ću ozbiljan“, završio je gledajući me ravno u oči, a zatim kemijsku prebacio u desnu ruku i potpisao papir. „Ne pojavljuj mi se pred očima do 20. siječnja. Doviđenja“, ispružio je ruku s papirom. Primaknula sam se i dohvatila papir. Ovo mi je jedan od najgorih dana. Nisam se mogla ni obraniti jer mi ne bi povjerovao. „Doviđenja.“ Izašla sam iz ureda i naslonila se na zid. Jednom prije tri godine, profesor iz psihologije rekao nam je da ako osjećaje susprežemo i potiskujemo, moglo bi dovesti do umne eksplozije. Mislim da bi bilo suvišno reći kako sam počela osjećati otkucavanje bombe na desnoj strani mozga, strani koja sve važnije informacije pohranjuje na dulje vrijeme. Željela sam sve izbrisati i početi iznova. Od čega ću ja živjeti u sljedeća dva mjeseca? Iz misli prenulo me vibriranje mobitela koji se nalazio u vanjskom džepu ruksaka. „Da?“ javila sam se očekujući Aquu s bijesnim uvredama jer kasnim već dobrih sat vremena, ali umjesto toga progovorio je glas nepojmljiv za moje uši. Bio je to Dylan i htio je da se nađemo u parku pokraj Starbucksa za petnaest minuta. Agonija i mučnina proširile su se mojim tijelom poput otrova. Osjetila sam kako mi se ruke znoje. Napisala sam poruku Aqui da me ne čeka i da sam hitno negdje morala otići te da ću je nazvati kada dođem doma, a zatim sam neviđenom brzinom s obzirom na moje stanje odjurila do Rogera i praktički mu preko pulta bacila papire koju mu je Jiang poslao. „Bok, Rogiiii!“ stavila sam mu papire na stol i odmah se okrenula prema izlazu. „Bok, Rogiii!“ nasmijala sam se dok sam izlazila van. Osjećala sam njegov zbunjeni pogled na leđima. Hladni zrak mrsio mi je razbarušenu kosu dok sam šepala prema parku. Osjećala sam se bijedno i staro, a usto i postiđeno jer sam tako brzo skočila na njegov poziv. Sjedio je na sivoj ljuljačci držeći plastičnu kupolicu s vrućim čajem u rukama i promatrao prolaznike. Kada sam htjela zakoračiti preko ceste, sinulo mi je da radim budalu od sebe. Mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga, podsjećala sam se. Protresla sam glavom i sa suzama u očima shvatila da kompliciram i otežavam sebi samoj, tu i tamo mi je glavom proletjelo kako sam neodlučna kučka i djetinjasta balavica. Navukla sam kožne rukavice i sa smiješkom u očima, dok sam odlazila na drugu stranu prema svome domu, odlučila preuzeti njegov hladni karakter.
23:52 - comment. ( 15 )
- what a lovely way to burn. [it's benedictus.] [attention: nova špijunska priča elize romanov: jane doe. svakako posjetite!] Gorljivo šepajući, rukom sam udarila u vrata i ušla u vlažnu žensku svlačionicu. Zapuhnuo me val vlage, parfema, desetaka različitih mirisa šampona i zapanjeni pogledi mojih kolegica. Samo sam čekala kad će početi s pitanjima čim sam ovako upala i poremetila im 'ženski trenutak mira'. "Izgubila si, ha?" upitala me sa sažaljenjem jedna od većih babetina u ovoj Bazi dok si je sušila kosu ručnikom. "Zapravo, Esther, ovaj put sam dobila, tako da možeš odmah izvaditi svojih pedeset funti za koje znam da si, kao i svaki put, uložila u moj poraz i dati ih Aqui", mirno sam joj priopćila skidajući mokru odjeću sa sebe i omotavajući se u ručnik. Osjetila sam njeno bijesno probadanje na leđima, stoga sam samo uzela svoj šampon i muški Axe za tuširanje, u hodu joj, hineći veselje, veselo mahnula i sa smrknutim pogledom zatvorila se u svoju tuš kabinu. "Krava kosooka", čula sam njeno gunđanje, a zatim šuškanje novčanica i nešto kao udarac ruke u ruku, vjerojatno predavanje novca u Aquine ruke. Nasmiješila sam se. Ako netko treba taj novac, onda je to Aqua. Tek nam se nedavno pridružila i još uvijek ima problema s plaćanjem stanarine. Opet sam se nasmiješila na naš razgovor o njenoj zaljubljivoj naravi. Bilo mi je to zabavno slušati, pogotovo kad sam saznala tko joj je trenutna žrtva. "Nije li Meshell malo prestar za tebe?" pitala sam ju jednom. Odgovor je bio interesantan: "Sudeći po pričama o njegovom karakteru, trebala bi se pitati nisam li ja prestara za njega?" Nadam se da zna u što se upušta. Otvorila sam vrući mlaz vode da mi klizi tijelom. Svaki djelić tijela mi je bio u grču i bolovima. "Pa... Vidimo se kasnije na piću, cure", rekla je Esther čujno koračajući po svlačionici u svojim visokim petama. Sekundu kasnije čuli su se samo odzdravi i zatvaranje vratiju. Teških vjeđa i bolna tijela, rukama sam se oslonila na zid i pustila da mi voda pada po leđima. Na trbuhu sam imala dvije velike modrice, a obrazi su me pekli u vatrenim tonovima. Par puta sam izdahnula pokušavajući osluhnuti svoje organe. Mišići su se polako počeli raspetljavati pod mlazovima kipuće vode, ali jedan bitni mišić, mišić koji me držao živom, nije davao nikakve znakove života. Nije me boljelo, ali nije ni kucalo. Kao da je jednostavno prazno i tupo. Podignula sam glavu u smjeru isparavanja vruće vode i dok mi je voda ispirala lice, primijetila sam da mi s lica teče krv. Dotaknula sam si lijevi obraz i shvatila da još uvijek krvari. Skoknut ću kasnije do Jianga na šivanje. Tako i tako trebam pokupiti opremu kod Rogera za sljedeći tjedan. Sanjivo razmišljajući o krevetu i dugom spavanju, imala sam malih poteškoća s otvaranjem šampona. "Daj se otvori, smrade prokleti..." Lupkala sam po otvaraču, ali kao da mi se namjerno inatio. "Ami? Ti si do mene?" upitala me Aqua otvarajući svoj tuš. "N'da. 'Ajde mi, molim te, otvori ovo smeće", bacila sam šampon u tuš kabinu pokraj sebe. Čuo se kratki 'klik' i uz upozorenje 'Hvataj!' uhvatila sam sada otvoreni šampon. Pogledala sam ga ubilačkim pogledom, izlila sadržaj na ruku, a zatim prebacila na kosu. Dok sam u polaganim ritmovima masirala i trljala šampon u kosu, tiho sam joj se zahvalila, na što je odmah izravno upitala: "Što se događa?" Zaškrgutala sam zubima. Lagat ću. "Znaš da nisam cicija, ali ovaj put sam pošteno izubijana. Umorna sam kao pas", glasilo je moje objašnjenje. "Primijetila sam da si malo nabrijana. Znam što će te oraspoložiti. Idemo na ručak nakon tuširanja? Bit će puuuno hraneee", zahihotala se. Čuo se zvuk ispiranja kose. Umorno sam se nasmiješila i rekla: "Može, umirem od gladi. Ali prvo ću samo skoknuti do Jianga na šivanje." Odlučila sam ovo tuširanje skratiti. Počela sam ispirati svu pjenu s tijela i kose, zatvorila vodu i ocijedila kosu. Dohvatila sam ručnik koji je bio obješen na zidić između Aquine i moje tuš kabine i zaogrnula se. Sad mi je bilo hladno i bolovi u mišićima su otvrdnjeli. Aqua i ja smo u isto vrijeme izašle iz kabina, pogledale se onako napola smrznuto, a zatim odjurile do ormarića. "Mogli su nam i grijanje uključiti", promrmljala je. "Glavno da je ovo elitna jedinica", čvrsto sam stiskala zube pokušavajući spriječiti cvokotanje. Ostale djevojke koje su se šminkale ispred ogledala, zahihotale su se i okrenule prema nama. "Trebate sušilo?" upitala me jedna izvorno kosooka. "Ako nije problem..." polako sam rekla gledajući je u oči. Zapravo sam se htjela baciti na pod ispred nje i klečeći je preklinjati za sušilo dok mi ga jednostavno ne preda jer sam idiot i svoje sušilo sam zaboravila. Ali hej, odlučila sam zadržati ovo malo dostojanstva što mi je još ostalo. "Nema frke. Fe, daj im dodaj, u mojoj je torbi", rekla je i nastavila stavljati maskaru na svoje oči. Druga djevojka koja je stajala do nje izvukla je sušilo i dobacila ga Aqui. "Hvala", rekla je, a onda me pogledom upitala je li okej da ona prva osuši kosu. Kimnula sam glavom i nastavila s oblačenjem. Žalosno sam uzdahnula. Opet sam uzela različiti par čarapa; jednu zelenu i jednu crvenu čarapu. "Neke stvari se nikad neće promijeniti", promrmljala sam si u bradu. Danas imam još tri sata predavanja, stoga ću navući jednostavnu sivu majicu kratkih rukava sa slikom benda The Pogues, preko toga crnu vestu i traperice. Odjeću s treninga ubacila sam u ruksak za pranje, tenisice za boks stavila u ormarić i izvukla jednostavne crne starke. Kosa mi se već bila napola osušila kad mi je Aqua predala sušilo. Sušeći preostali dio mokre kose, Aqua me promatrala već pripremljena i našminkana s ruksakom na leđima. Kad sam završila, upitala me trebam li olovku za oči koju obično posuđujem od nje, ali kad sam ju pogledala sa svojim izubijanim licem, iskrivila je lice u ispričavajuću grimasu. "Mislim da ću danas biti Jackie i cijeli dan nositi sunčane naočale", tužno sam rekla aludirajući na Nicholsona. Aqua se nježno nasmiješila dok sam pokušavala namjestiti ruksak na leđa bez pravljenja bolnih grimasa, a kad me htjela primiti ispod ruke da mi pomogne, naglo sam ustuknula, možda malo prehladno i promrmljala: "Nisam invalid, hvala." Aqua je samo ozbiljno stisnula usnice i rekla: "Okej, čekam te u kantini. Uzet ću ti kao i obično", a zatim je izašla. Sklopila sam oči da se saberem i pokušam shvatiti zašto sam takva prema ljudima koji mi žele dobro. Odmahnula sam glavom, otvorila oči i krenula prema izlazu. Moram na šivanje. Na odlasku sam zahvalila kosookoj djevojci koja se sada isto spremala izaći. "Nema na čemu. Ja sam Mizuno, inače. Imaš dobre pokrete, gledala sam djelić meča. Ali, ako hoćeš, mogu ti pokazati par boljih pokreta koje tvoj suparnik sigurno neće očekivati", namignula mi je i progurala se pokraj mene kroz vrata. Odjek njenih potpetica me vratio u stvarnost. Šepala sam kroz hodnik B do Jiangove komore. Razmišljala sam o dizalima koji su u kvaru i iživcirano shvatila da ću morati kaskati po stepenicama do kantine. Nisam ni primijećivala nikoga oko sebe dok se nisam zabila u nekoga. Odbila sam se od te osobe, a kad sam pogledala tko je to vidjela sam Elizu kako stoji nad hrpom skripti koje su joj, mojom krivnjom, ispale iz ruku. "Opeeeeet", plačnim tonom je kleknula i počela skupljati skripte s poda. Htjela sam se sagnuti i pomoći joj, ali je moje tijelo punom parom protestiralo. Namrštila sam se od boli i vratila se u punu visinu. "Oprosti", hladno sam odvratila, a Eliza je na to prestala skupljati skripte i začuđeno me pogledala. "Sve u redu?" Nasmijala sam se. "Jest. Kasnim, moram ići." Nisam ju ni pitala kako da se opet nalazi u Bazi i što treba i koga traži, samo sam prošla pokraj nje ne dopuštajući joj da vidi kako šepam. Kako psihički šepam i lelujam kao pijanac. Čim sam izašla iz njenog vidokruga, opustila sam se i opet šepajući skrenula u Jiangovu komoru. Napokon sam ušla u poznatu prostoriju plavih zidova i medicinskih instrumenata. Soba je odisala toplinom i bolničkim mirisom. Okrenut mi leđima, Jiang je nešto pisao na kompjuteru ne shvaćajući da sam u prostoriji sve dok ga nisam glasno pozdravila. "Divljak!" graknula sam, a Jiang je poskočio na stolici polako se okrenuvši. Nasmiješila sam se na njegov izraz lica. "Znao sam da si to ti. Glupane", namrštio se i dalje me gledajući iz stolice, a zatim zinuo vidjevši ozljedu na licu. "Nemoj mi reći da je to rezultat pobjede o kojoj svi bruje. Pa, barem oni koji su dobili okladu", nacerio se, a onda se gotovo istog trena uozbiljio kad je vidio da ne uzvraćam cerek. "Želiš li pričati o tome?" Uzvratila sam mu širim osmijehom. "Ne." Uzdahnuo je gledajući me zabrinutim pogledom, a onda rekao uslišavši moju želju: "Zar ćeš vječno tu stajati s tim ruksakom? Znaš gdje trebaš sjesti, sad ću doći, samo da dezinficiram ruke." Ustao je sa stolice, u hodu mi namignuo i skrenuo u drugu prostoriju. Sjela sam se na dobro poznatu stolicu bez naslona i umorno sklopila oči. Isključila sam sve zvukove iz glave i iz drugih prostorija. Sad ću podijeliti ovaj trenutak mira samo s iglom i koncem.
23:02 - comment. ( 18 )
- inside, i'm the fire of the night. Pokraj ringa postavila sam mp4 sa zvučnicima i glasno pustila glazbu. Odmotala sam zavoje, još jednom rastegnula ruke, a onda promrmljala Dylanu: ''Može.'' Dylan je kimnuo glavom, stavio svoje kožne rukavice te nakon što mi se približio poskakujući na mjestu namjestio se u početni položaj - lijeva noga naprijed, kosa pozicija tijela i šake u ravnini prsa. Stala sam ispred njega u istoj poziciji s ozbiljnim izrazom lica na što se on nasmijao i rekao: ''Smiješak.'' Zamahnuo je šakom prema mome licu, ali sam se izmaknula u desnu stranu i lijevim ga koljenom udarila u trbuh. Malo se zgrčio, ali se vratio u početni položaj i odmah krenuo sa sljedećim napadom - lijevom nogom udario me u cjevanicu desne noge na što sam pokleknula, a on je to iskoristio da me odmah desnim koljenom udari u lijevi obraz. Od žestine udarca su mi se oči zasuzile i u letu sam ispljunula malo krvi, ali nisam čekala da padnem na pod do kraja već sam ga nogom odgurnula, rukama se poduprla i napravila zvijezdu. Dočekala sam se na noge iza njegovih leđa i taman kad se počeo okretati s laktom u ravnini moga lica, rukama sam ga primila za nadlakticu i preokrenula na pod. Gledala sam u Dylana dok sam ga još uvijek držala za nadlakticu, a zatim čula uzvikivanje njegovog i mojeg imena. Podignula sam pogled i shvatila da se sva mlada svjetina (uz izuzetak mog 'equipment boy-a' koji ima 50-ak godina) iz Baze okupila oko ringa. U prvom redu, točno na samom rubu ringa stajali su Patrick i Neon vičući nešto tipa: ''Salinger, oklada je na tebe, spušiš li, imat ćeš posla s nama!!" i uzvike upućene Dylanu: "Nemoj biti pičkica, Dy, sredi malu!" Pogled sam vratila na Dylana koji je još uvijek ležao na leđima i čiju sam nadlakticu još uvijek držala. Duboko je disao i promatrao me par sekundi, a onda je suzio oči, svinuo ruku i odgurnuo me praktički na drugi kraj ringa. Strovalila sam se na leđa na što su njegovi prijatelji počeli glasno klicati. "Au...", promrmljala sam podižući se na laktove i primijetila kako Dylan kreće s novim napadom. Skočio je prema meni, ali sam se opet izmaknula, tj. bolje rečeno otkotrljala na drugu stranu, no on je napravio preskok na rukama prema meni, dočekao se točno ispred mene i šakom zamahnuo prema mome licu, ali sam ga uspjela blokirati s 'x' položajem ruku i time mu zahvatila šaku i opet ga prebacila na pod. Čula sam Patricka kako me ohrabruje da mu iscipelarim lice. ''Nešto ti ide danas, ha, Salingerice?" teško dišući me upitao. "Ne nego si ti danas jednostavno... loš", usnice sam iskrenula u izvijeni, posprdni osmijeh i time shvatila da sam u njemu upravo izazvala bijes. Dylan je oduvijek mrzio gubiti, pogotovo u igrama u kojima bi muškarci prirodno trebali biti jači. Naglo je podignuo gornji dio tijela i povukao me na pod pokraj njega i tako se prebacio na mene blokirajući mi svaki pokret. Dah mu je bio vruć i isprekidan i dok su mu kapljice krvi iz kuta usana kapale na moje lice, promrmljao je: "A ti prebrzo odustaješ." To je boljelo. To je bila rečenica koju sam kao mala slušala svaki dan i on je to znao. Znao je da to mrzim. Znači, pali smo na najniži nivo. "Ne odustajem ja, nego ti stalno pokušavaš nešto dokazati, Dylane", duboko sam udahnula i preokrenula ga tako da sam sada ja bila na njemu. Koljenima sam mu obuhvatila bokove i ruke držala pribijene na pod. Shvatila sam da je samo pitanje vremena kad će me preokrenuti jer su nam tijela bila mokra od znoja i nismo više mogli čvrsto držati onog drugog. Oči su mu bijesno sijevnule. "Što želiš reći?" "Želim reći da čim ne uspiješ u nečemu podvlačiš rep i bježiš. Sad preko mene želiš dokazati da to nije istina. Pa... Dokaži", usnice su mi počele podrhtavati od napora da ga zadržim na podu, ali Dylan je to primijetio i to iskoristio da me napokon odgurne i napade šakama. Udario me u lijevi obraz i time stvorio krvavu posjekotinu. Neki promatrači su počeli vrijeđati Dylana, a drugi ga ohrabrivati. Zatreptala sam par puta od bola, rukom obrisala znoj s čela, a zatim mu uzvratila udarac. Zaradio je krvavu posjekotinu preko obje usnice, a onda sam mu odmah zadala i drugi udarac u trbuh. Nastavila sam ga udarati dok nije ničice pao na pod mlohavih ruku. Bijes u meni je gorio poput nesavladive vatre, htjela sam ga nastaviti udarati za sve trenutke u kojima me nije zagrlio jer je sebičan i jer se kloni ljudskih gesta, za sve trenutke kad sam trebala pričati s nekime, a on me poslao Nadležnome, za sve trenutke kada sam bila bolesna, a on je izlazio iz sobe tvrdeći kako se ne želi razboljeti, za sve trenutke koje sam htjela podijeliti s njime, a on je bio na zadatku, i za ono najgore - jer je sve to mogao ispraviti samo jednim pogledom, jednim osmijehom i jednom riječju. Mrzila sam ga i još uvijek ga mrzim. "Mrzim, Mrzim, MRZIM!" "Zbilja me toliko mrziš, Salingerice?" promrmljao je ležeći na podu krvavog lica. "Zbilja me toliko mrziš?" Nisam shvatila da sam one posljednje tri riječi rekla naglas, vičući i plačući. Pala sam ničice na pod pokraj njega znojna i krvava. Suze su mi klizile niz obraze, iako nisam sigurna - možda je to samo znoj? Dylan se držao rukom za trbuh i gledao me nedefiniranim pogledom. Mogla sam mu reći 'oprosti', ali nisam htjela jer on meni nikada nije uputio takve riječi. Dok sam tako klečala, čula sam ostale agente kako se smiju, razmjenjuju novce zbog moje pobjede i odlaze natrag prema svojim učionicama i uredima. Srce je htjelo reći 'oprosti', ali zdravi razum mi je rekao da to nije pametno. Vrijeme je da se pomirim s njegovom psihičkom odsutnošću i nemogućnošću da voli. Vrijeme je da se pomirim s činjenicom da smo poslovni partneri i da je zakon Baze zakon. Nema mijenjanja. Vrijeme je da odustanem, kao i uvijek, baš kao što je Dylan maloprije rekao. Od danas režem sve konce koje nas vežu. Nema više mog Dylana. Podignula sam pogled prema njemu. I dalje me gledao nekako zbunjeno, kao malo dijete kojemu je majka rekla da će dobiti čokoladu, a zapravo je dobio čarapu. Oprosti mi zbog ovoga, odjeknulo mi je u umu. Pokušala sam napraviti što uvjerljiviji izraz mržnje na svome licu i dok sam se polako oslovljavala na noge, arogantnim i bijesnim tonom sam mu rekla: "Da, toliko te mrzim." Prostrijelila sam ga pogledom i šepajući krenula prema ženskoj svlačionici. Nije me pokušao zaustaviti niti mi nešto doviknuti. Iz dvorane ispratila me tupa tišina.
16:41 - comment. ( 16 )
- like throwing faces at the sky. Izašavši u hodnik, primijetila sam mnogo promjena koje uopće nisam bila zapazila - skoro pa 60% populacije činili su novi agenti, nikad prije primjećeni. Mislim da je ovo prvi put da sam se osjećala nesigurnom i pomalo prestrašenom. Navikla sam na iste ljude, a sada gotovo nikoga od njih nije bilo. Moj karakter, a uz to ubrajam i svoje psihičko stanje, teško prihvaća velika društva s nepoznatim ljudima. Dokle god sam okružena s barem nekolicinom poznatih ljudi, bit ću opuštena i prirodna, no ovakve stvari samo su me grčile i plašile. "Ej, Salingerice, ovuda", Gaiman me trknuo laktom u mišicu i krenuo zajedno sa Soarsom prema grobnici ili drugim riječima rečeno, Stocksičinom uredu. "Znaš li što o čemu se radi?" upitala sam Gaimana sustižući ga. "Ma kakvi, još mi samo treba da mi sad udijeli zadatak, a taman počinju novi studiji", stisnuo je čeljust. Patrick Gaiman vrhunski je matematičar i borac, no rijetko kad izlazi na teren. Radije se zatvori u sobu i proučava tajne forenzike ili ostaje na studijima. No, s druge strane, tu je i Neon Soars, njegov najbolji prijatelj i ljubavnik koji je najviše izliječio njegovu asocijalnost. Uvijek bi se držali zajedno na zabavama i domjencima, no oprezno se predstavljajući kao prijatelji, a u nekim situacijama čak i kao braća. Dylan i ja bili smo upućeni u njihovu vezu jer su se preko nas upoznali, no nije bilo toga što bi nas nagovorilo da progovorimo o tome Nadležnima. Dobro znana činjenica stajala nam je nad glavom svaki dan - bez ikakvih romansi i sličnih zbližavanja ili pomaganja takvima ili letimo iz Baze u svijet koji nitko od nas potpuno ne zna. Dakle, šutnja o njima na neki način bio je i sebičan čin jer smo morali i sami sebe zaštititi. Stresla sam se na pomisao kako sama tumaram nikad viđenim ulicama i tražim gdje bih mogla provesti noć. Soars me nakratko pogledao, a onda skrenuo pogled shvaćajući kako sam opet izgubljena u kratkim mislima. "Pa... Tko će prvi?" Gaiman se zaustavio ispred vrata ureda gledajući nas iznerviranim pogledom. Mrzio je Stocksicu jednako kao i cijela Baza zajedno. "Ja ću da se toga što prije riješim", kimnula sam glavom buljeći u pod, duboko udahnula, a zatim pokucala na vrata. "Naprijed", čuo se opet onaj teški, hladni glas. Soars me potapšao po leđima i po posljednji put sam duboko udahnula kako bih što dulje zadržala čisti zrak u svojim plućima. Uz glasnu škripu vratiju, ušla sam i napokon se našla oči-u-oči sa svojom bivšom mentoricom. Usne su joj bile stisnute u čvrstu crtu, a između koščatih prstiju počivala je njena cigareta s otiskom ruža na filteru. Polako sam otvorila usnice u namjeri da joj se prva obratim, ali pretekla me svojim hladnim glasom: "Narasla si." Nisam znala što da na to kažem. Normalno da sam narasla, prošle su dvije godine otkako smo se posljednji put vidjele i zar nije to nešto što se događa svim ljudima? Glavom mi je prošlo kako ona možda nije čovjek, ali sam se brzo pribrala i samo kimnula glavom na njeno opažanje. "Jesi li počela pušiti?" okrenula se prema stolu i počela nešto tražiti. Malo me iznenadila pitanjem. Jezik me zasvrbio da joj kažem da već prijeđe na stvar jer ne mogu više ni trenutka biti u istoj prostoriji s njom, ali umjesto toga kratko sam odgovorila: "Jesam, gospođo." Tiho sam progutala veliku količinu sline iščekujući njeno sljedeće pitanje. No, umjesto toga, Stocksica se samo okrenula natrag prema meni i pružila mi kutiju cigareta. "Onda ti ovo poklanjam. Dugo se nismo vidjele, Salinger", pružila mi je kutiju, a onda naglo napravila grimasu od koje su joj se oči još više izborale i smežurale. "Jeste li dobro, go...?" "Za Boga miloga, prestani me tako zvati! Reci moje ime. Reci! Mislim da ipak predaleko ideš s ovakvim ponašanjem", duboko je disala jednom rukom držeći se za vrat, a u drugoj ruci i dalje držeći cigaretu. "Neću Vas zvati imenom čisto iz poštovanja", uvukla sam obraze i usne držala čvrsto stisnute kako joj ne bih još nešto rekla što si ne smijem dopustiti. "Hmpf, kakvo ti još poštovanje imaš prema meni, ha, mala?" pogledala me umornim, zamagljenim očima, udahnula dim, a onda cigaretu hladnokrvno bacila na pod i zgnječila je svojim crnim cipelama. Ispuhujući posljednji dim cigarete u mene, mogla sam prodrijeti kroz njenu vanjštinu i vidjeti što joj se dogodilo - obojana kosa i punđa koja se polako raspadala, tamnoplavo odijelo i dva prstena na desnoj ruci. A lice... Lice kao da joj je išarano tragovima F1 bolida; prepuno bora i borica, neuspjelo našminkane oči i obrve koje nestaju. Tužno sam promatrala lice svoje bivše mentorice, žene koja me naučila tolikim stvarima, pa čak i kako mrziti. Čim se dim razišao, opet sam vidjela tvrdoglavu, prgavu babetinu u stanju raspadanja. "Imam poštovanja prema svim nadležnima, gospođo", malo sam naklonila glavu. Sad je najbolji tren da počnem izbjegavati njen pogled, jer ako je ostala ista kao i prije (a vjerujem da jest), sad će me vjerojatno početi streljati pogledom-koji-može-ubiti i natjerati me u suze. Neću to više dopuštati. "Dobro, onda preskačemo sve sentimentalnosti i takve gluposti. Pozvala sam te ovdje kako bih ti zadala zadatak." Ne, pomislila sam. Lice mi se zgrčilo i pogled sam uperila prema podu. Ne možeš mi to sada napraviti. Ako dobijem zadatak, neću stići riješiti ovaj studij, a on mi je potreban da se maknem s trenutnog položaja u Bazi. "Prema tvom izrazu lica rekla bih kako ti to ne odgovara. No, možeš birati - ili ti koja si iskusna na ovom području špijunaže ili Ni koji, i sama znaš, ima problema s brzopletošću i nestrpljenjem. Jedno od vas dvoje jer ste jedini najranije ušli u studij špijunaže, to sigurno! No, svi se sjećamo kako je Dylanu to išlo, zar ne?" zločesto se nasmiješila znajući da me dobila čim je spomenula Dylana kao drugi izbor. Na sekundu sam sklopila oči, duboko udahnula ovo malo što je ostalo od zraka i pokušavajući ostati mirna odvratila: "Ni treba ostati zbog treninga u novim studijima. Njegova pomoć prijeko je potrebna novim agentima stoga ću ja preuzeti ovaj zadatak." Stocksica se nasmijala i rekla: "Znam. Već si prijavljena za ovaj zadatak. A sada, par informacija o zadatku prije nego što kreneš na trening; vjerujemo da u podzemnoj željeznici postoji ulaz u Moresovu Bazu. Moraš ući unutra, pokupiti dokumente Baze s njihova službena kompjutera i pobjeći odande... U roku sat vremena", iskrivljeno se nasmiješila. Očito smatra da nisam dorasla ovakvom tipu zadatka. "Kakve dokumente?" "Karta Baze, popis službenika i nadležnika. Tamo se nalazi naša krtica, draga", kucnula je prstom po kutiji cigareta i odmah jednu stavila u usta pripaljujući je. Naravno, opet me uhvatila nespremnu. Željela sam joj izbiti sve zube jednim udarcem. "Krtica, gospođo?" "Netko kopira podatke s naših kompjutera. Očito ćemo imati atentat ili tako nešto. Zbilja dosadno ako se mene pita", otpuhnula je vragolasto se smiješeći. "Ništa što ti ne bi mogla, Salinger. Samo disketa, kompjuter i ti. Riješi to što prije. Reći ću Dylanu da te pripremi za upad", rekla je, a onda nastavila: "Ako te nešto zanima, znaš gdje me možeš naći." Time sam znala da je završio naš sastanak. Promrmljala sam nešto tipa 'Hvala' iako joj nisam bila nimalo zahvalna. Samo se pojavila i opet mi poremetila tok studija. Općeniti kolektiv kojem pripadamo - druga definicija riječi 'društvo'. Prva definicija bi bila nešto kao 'odnosi se na odnose s drugim ljudskim bićima'. Iskreno govoreći, nitko ovdje nije potpuno ljudsko biće. Svi gledamo tko će bolje izvršiti zadatak, tko će biti bolje gledan u očima nadležnika i tko će dobiti bolju plaću i bolje uvjete. Izlazivši iz ureda, napravila sam izraz sažaljenja upućen Soarsu i Gaimanu, mahnula im, a zatim se otputila prema dvorani. Naravno, Dylan je igrao košarku sa svojim 'kompićima' umjesto da treniraju boxing i pripremaju se za sljedeći zadatak. Iživcirano sam zaškrgutala zubima, uzela jednu košarkašku loptu i zakucala je točno u Dylanovu glavu. Dylan se bijesno okrenuo prema meni, suženim očima tiho rekao "znao sam" i marširajućim koracima krenuo prema meni. "Koji je to kurac bio, Salingerice?" nakrivio je glavu i piljio u mene. Prekriživši ruke preokrenula sam očima i rekla mu: "Došla sam na pripreme za moj sljedeći zadatak, a ti se tu zajebavaš kao pilić u punom kokošinjcu." Jedan od Dylanovih prijatelja s kojima je igrao košarku zaderao se: "Čuli smo to!", ali zanemarila sam to i čekala Dylanov odgovor. "Ne tiče te se što radim i kako radim, Salinger", bijesno je protisnuo. "Tiče me se jer si ti djelomično odgovoran za proces mog sljedećeg zadatka." "Znam, javila mi je Stocksica", iznervirano je pogledao u svoje prijatelje, a onda s poražavajućim glasom rekao: "Odi se presvući, idemo prvo na boxing da izbaciš tu svoju negativnu energiju gledanjem u moje oznojeno tijelo..." tu se zaustavio zbog udarca koji je dobio u prsni koš, pa opet kroz smijeh protisnuo: "Znaš da jedva čekaš da me vidiš u kratkim hlača..." Nakon sljedećeg udarca završio je klečeći na podu umirući od smijeha i držeći se za trbuh. "Jedva čekam ovaj meč, Salinger", podignuo je pogled i pogledao me s bljeskom u svojim očima i zluradim smiješkom. Znala sam da će meč potrajati. "Za pet minuta da si u ringu, Salinger", doviknuo mi je dok sam odlazila prema svlačionici. Svlačionica bila je kao i uvijek pretjerano zagrijana i zagušljiva. Otvorila sam svoj ormarić i izvukla sivu majicu bez rukava, crne kratke hlačice i crne boksačke tenisice. Izvukla sam olovku koju sam tog jutra bila zataknula u kosu i napravila si neurednu punđu. Taman kad sam si stavljala zavoje na ruke, u svlačionicu upao je Dylan u kratkim boksačkim hlačama i crnoj majici bez rukava i počeo me vući prema dvorani. "Eeeeej, što to radiš?" iznervirano sam povikala. "Nisam si ni zavoje stavila, debilu!" "Neće ti ni trebati, Salingerice", opet se nasmiješio. "Danas igramo bez rukavica. S obzirom kakav ti je sljedeći zadatak i da praktički upadaš u leglo muških testosterona, nećeš imati vremena za rukavice, dušo", pričao je dječjim glasićem, vjerojatno da me još više razljuti. "Super", mračno sam shvatila da je u pravu. Osjetivši moj strah i bijes, okrenuo se prema meni i gurnuo me natrag u praznu žensku svlačionicu. Gurnuo me na zid i unio mi se u lice stavljajući ruke s obje strane moje glave. "Idiote debilni", započeo je s jednim od svojih prekrasnih komplimenata, "ako ćeš ovakav mračan stav imati prema svemu, normalno da će biti i takvi rezultati." Prestani buljiti u moje oči, Dylane. Nažalost, Dylan nema sposobnost čitanja tuđih misli stoga je nastavio gledati u mene svojim tamnim očima i nastavio s lekcijom: "Ne smiješ si dopustiti pokazati svoje slabosti jer to je onda najveća slabost od svih, shvaćaš?" Kimnula sam glavom. Shvaćala sam dokle god sam mogla shvatiti od osjeta njegova daha na svom licu. Osjećala sam se posramljeno, neću dopustiti da ima takav utjecaj na mene. Odlučila sam ga pošteno isprebijati u ringu, tek toliko da neko vrijeme ne moram gledati u njegovo lice i oči. Da, najbolje nabiti par masnica da mu se oči ne primijete. "Što sad smišljaš opet, Salingerice? Vidim da kuješ neki plan", sumnjičavo me promotrio spuštenih obrva i suženih očiju. Odlučila sam stvar preuzeti u svoje ruke. Polako sam se odvojila od zida i svoje lice prislonila uz njegov desni obraz tako da su mi usne bile prislonjene točno na njegovo uho: "Spremi se za caedes*. Punoglavac je napokon evolurirao u žabu", zahihotala sam se, a zatim ga nježno odgurnula i krenula prema ringu. Pratio me zbunjenim pogledom, ali se ubrzo vratio na staro i rekao: "Žabetino, prvo se zagrij. Želio bih trenirati malo dulje od 3 minute, hvala lijepo." Opet sam se nasmijala pokazujući mu srednji prst bez okretanja. Pozdravila sam neke prijatelje, uzela uže za preskakivanje i prepustila se naredbama sada trenera Dylana. "Obožavam te mučiti", bila je rečenica koja mu je isijavala iz očiju. *caedes, lat. - pokolj, ubojstvo
13:59 - comment. ( 9 )
- le soleil est rare et le bon. Tanke zrake sunca nametljivo su upadale kroz otvore koje zastori nisu uspjeli sakriti. U polusnu spustila sam ruku s kreveta i stala opipavati pod da nađem jastuk koji sam, kao i svaki put, bacila tijekom nemirna spavanja. Nakon što sam ga našla, prebacila sam ga preko glave kako mi sunčeve zrake ne bi remetile san, no bilo je već prekasno. Budilica se probudila i počela kreštavo zvrndati kraj moje glave. Još uvijek pospana i iznervirana, s glavom pod jastukom odalamila sam budilicu nadajući se kako će završiti u dijelovima negdje po stanu. To se, zapravo, i dogodilo jer kad je sljedeći put nešto zazujalo, nije bila budilica. Naglo sam podigla glavu ležući na laktovima i s većinom kose u ustima promrmljala: 'Tko je?' Trebalo mi je par sekundi da shvatim kako mi nitko neće odgovoriti jer nisam na telefonu već da sam samo primila poruku. Podižući se u sjedeći položaj i mičući kosu iz usta, nespretno sam dohvatila mobitel i pročitala poruku: 'Opet si zaspala, idiote neotesani. Daj se sredi i siđi istog trena.' ''Samo me ti možeš zvati neotesanim idiotem u ranu zoru", nezadovoljno sam mrmljala skupljajući odjeću s poda i nemarno je navlačeći na sebe. Dok sam navlačila dvije različite čarape i dalje sva izbezumljena, pogled mi je pao na kalendar. Današnji datum bio je zaokružen. ''Pas ma...'' licem mi je preletio šok i prilično dugo se zadržao. Istog trena sam se osvijestila, odjurila u kupaonicu, na brzinu oprala zube i olovku zataknula u kosu kako bi mi barem nekako stajala podignuto. ''Sranje, sranje, sranjeee....'' trčala sam po stanu i s poda kupila stvari. Ključeve sam našla u jednoj tenisici, a mobitel sam ubacila u torbu zajedno s tabletama i svim dokumentima i skriptama. "Voda, struja, telefon, televizor, dokumenti, prozori, ključevi od motora,... Okej", tradicionalno sam brzinski izrecitirala provjeru stana da ne bih što uključeno ili otvoreno ostavila, a zatim izjurila iz stana. Dylan me čekao na svom motoru, a moja kaciga na mjestu iza njega. Tek kad sam se sjela iza njega nabijajući glupu kacigu na glavu, shvatila sam da sam njegovu poruku maloprije pročitala. "Ti znaš da je danas...?" pitao me okrećući glavu s kacigom prema meni. "Znam! Zaboravila sam, okej? Daj kreni više", iznervirano sam torbu prebacila preko sebe i primila ga oko struka. Otkad sam skoro sletjela na cestu kad sam se pokušala primiti za ručke iza sebe pristala sam voziti se kao suvozač na motoru samo ako se držim za vozača. Dylan me za to zafrkavao dulje vrijeme. Motor je zabrundao i krenuli smo prema bazi. Dylan je oduvijek vozio kao manijak na tom motoru, ali sada smo očito već toliko kasnili da si nismo mogli priuštiti da nas netko zaustavi zbog prebrze vožnje. Dok smo se vozili uskim uličicama i krcatim cestama, razmišljala sam o sastanku koji slijedi. Nije da sam bila toliko isprepadana zbog teme, već zbog osobe koja ga vodi. Nikad mi nije bila draga ta gospođa. Kad sam ju prvi put upoznala s dvanaest godina, izgledala je kao leš. I smrdjela je tako. Danas ću je vidjeti nakon dvije godine mira. Potajno sam se nadala da je s vremenom umrla, ali imala sam neugodan osjećaj da će tu ženu teško išta ubiti. Osim možda mojih ocjena. Stigli smo s dvadeset minuta kašnjenja. Oboje smo trčeći upali u dvoranu dok je ona već držala govor. Još uvijek je izgledala kao leš. Nekako sam se nadala da će do sada već evoluirati u nešto strašnije. "Nešto mi je dalo naslutiti da ćete kasniti, gospođice Salinger", starim, otežanim glasom je progovorila stojeći ispred ostalih mlađih agenata. Oni iz prvog reda koji su je mogli osjetiti nisu djelovali pretjerano oduševljeni. "Oprostite, gospođo Stocks", blago sam se naklonila, a zatim sjela na prvo slobodno mjesto. "A Vi, gospodine Ni? Nemate ništa za reći?" štapić koji je držala u ruci izgledao je kao šiba. Zasmijuljila sam se na pomisao kako šiba Dylana time. "Ne, jer nisam ja kriv što sam kasnio", tvrdo je odgovorio gledajući je u oči. Ponekad je mogao zvučati i izgledati strašno istovremeno. "Ah, znači, pripisujemo sve gospođici Salinger?" nakrivila je glavu i dalje gledajući u Dylana. "Tako je", podignuo je obrve i jednu ruku prebacio preko naslona svoje stolice. Agenti su se tiho nasmijali, ali čim su vidjeli kako ih Stocksica gleda naglo su ušutjeli i pokunjeno skrenuli pogled prema skriptama koje su držali na koljenima. "Dobro, sad kad smo zaključili s kime ću kasnije očito opet imati posla, možemo nastaviti s planom vaših nastavnih satova za u-bu-du-će", lupnula je štapićem po ruci, a zatim se okrenula prema velikom platnu na zidu. Uključila je projektor i na platnu se smjesta pojavio raspored. Štapićem je kucnula po prvoj riječi koja se velikim slovima isticala, a onda se, nažalost, opet okrenula prema nama. "Vas ove godine očekuje nešto važno. Nije važnije od ostalih stvari koje ste do sada učili, ali nije ni manje važno. S ovime ćete biti suočeni svakodnevno, a možda ste čak i bili već suočeni s time. Dakle, glavni studiji ove godine koji pohađate su 'Staropovijesni načini borbe'." Dio dvorane uzviknuo je s oduševljenjem 'TO!' dok je ostatak počeo nezadovoljno mrmljati i odmahivati glavom. "Gospođo Stocks, a što je s onima koji to već znaju?" upitao je jedan smeđokosi momak koji je sjedio par redova ispred mene. Stocksica je podignula obrve i tiho upitala ne mareći na mrmljanje ostalih agenata: "Koliko takvih je ovdje?" Troje studenata je podignulo ruke: taj smeđokosi momak, jedna djevojka koja je sjedila u drugom redu i Dylan. Nisam se iznenadila na to, Dylan je oduvijek preferirao hladna oružja, tj. da budem precizna - vrlo velike mačeve. U jednoj misiji čak je koristio i sablju. Moje mišljenje je da će si jednog dana odrezati ruku, a da toga neće biti ni svjestan. Brzopleti idiot. "Onda vi koji ste već obučeni za to možete preuzeti neki drugi studij kao prvi. Još ćemo razgovarati o tome u mome uredu. A sada sve koje zanimaju neke informacije o studijima neka odu u sobu do dvorane - tamo će ih dočekati predstavnik Prvog studija, a Salinger, Gaiman i Soars u moj ured." Štapić je odložila na katedru, uzela fascikle pod svoje mrtvačke ruke i izašla iz dvorane u kojoj je sada bio trenutni kaos. "Isuse, ja ću taj studij pasti! Ja ne znam koristiti ništa osim vlastitih šaka i nogu! Ja sam... Ja sam za špijunske poslove, a ne ovo! Ne želim se boriti nekim toljagama ili ne znam već čime...!" paničarila je jedna riđokosa djevojka dok ju je njena prijateljica umirivala. S druge strane dvorane dečki su se lupali po ramenima frajerski se nadmećući koji će dulje izdržati na studiju bez izbacivanja. Preokrenula sam očima i dok sam kretala prema izlazu, Dylan me lupio po leđima i rekao: "Oprosti što sam svalio sve na tebe, ali hej!, bolje ti nego ja", namignuo mi je i iscerio se kad sam ga udarila šakom u rame. "Ej, Salingerice, duguješ mi još uvijek return-match u ringu", doviknuo mi je dok sam izlazila iz dvorane. Opet sam preokrenula očima predosjećajući kako bi mi ovaj tik mogao postati rutina.
21:48 - comment. ( 15 )
- a sucker for your sound Na sljedećem uglu uhvatila sam taksi. "Gornja ulica, što brže, molim Vas", zadihano sam se bacila na stražnje sjedalo i izvadila mobitel. Tri poruke. "Znam da si krenula prema Gornjoj ulici, da se nisi usudila NI PRIMIRISATI tamo, je li ti to jasno??" Frknula sam nosom na to. Ako Meshell misli da ću samo sjediti prekriženih ruku, grdno se vara. Sljedeća poruka bila je od Reena: "Ami, Dylan je u govnima, dođeš li tamo i budem li se i za tebe morao još brinuti, UBIT ĆU TE! Nazvat ću kad sve bude gotovo." "Lažljivče", promrmljala sam drndajući se na sjedalu i otvorila zadnju poruku. Oči su mi se širom otvorile. "Ostani gdje jesi. Dn" Za vrijeme svih ovih godina poznanstva s Dylanom, ovo je prva poruka koju mi je poslao. Prva i možda posljednja. "Stanite, molim Vas. Tu ću izaći." Sav entuzijazam da se ubacim u borbu, sva nada da ću napokon pomoći Dylanu i biti od neke proklete koristi, nestao je. Zahvalila sam taksistu, pružila mu par novčanica i izašla. Zrak je mirisao na dvije vrste straha. Strah da ne izgubim osobu kojoj se toliko divim i koju toliko volim. Kukavičluk jer se još uvijek pokoravam svemu što mi kaže. Izgubila sam kontrolu. Ne mogu više upravljati sobom, tijelo i um kao da su stvoreni da slušaju tuđe riječi. Udaljila sam se od svih, više se ni ne smijem toliko kao prije. Ponekad se uhvatim kako samo piljim u nekoga... Ili nešto. Rukom sam okrznula držak pištolja koji je bio ispod košulje. Ugrizla sam se za usnicu. Što da napravim? Protresla sam glavom i odlučila ne razmišljati. Krenula sam prema Gornjoj ulici. Samo ću proviriti, samo mrvicu da vidim što se događa. Nije mi dugo trebalo do te uličice. Naravno, savršena za rješavanje sukoba. Najudaljenija i najusamljenija ulica puna praznih i razrušenih kuća naglo prekinuta visokim, ciglanim zidom. Ušavši unutra, atmosfera grada kao da se promijenila. Zrak je postao još hladniji nego inače, tišina me probadala svojim vriskom, kružila je oko mene kao duh iz ukleta dvorca. Zvuk vlastitih koraka strašio me. Taman kad sam htjela nastaviti hodati lijevom stranom, s desne strane nešto je eksplodiralo. Osjećala sam kako mi glasnice trepere, skoro sam vrisnula Dylanovo ime, ali morala sam biti oprezna. Hod mi se instiktivno pretvorio u onaj mačkasti hod koji se šulja, a pištolj sam tiho izvukla iz hlača. Raširila sam nosnice. Da, to se iz zgrade širila prašina puna sitnih čestica koje sam mogla osjetiti na jeziku. Bilo je pretiho, čuo se samo zvuk padanja prašine po starim daskama i željeznim šipkama. Kako sam se približavala vratima zgrade, prašina je postajala gušća. Kašalj me gušio, ali nisam smjela biti glasna. Držeći pištolj objema rukama, napokon sam ušla. I čula bezbroj različitih glasova. "Baš me zanima kako ćeš reagirati ako se pojavi, Dylane." "Neće doći." "Kako znaš?" "Jer sam joj tako rekao." Hroptom se nasmijao. Protrnula sam, osjetila sam kako drhtim samo nisam znala je li to od šoka ili straha ili bijesa ili želje da ubijem. "A možda se varaš..." tiho je progovorio ženski glas. Uzdah mi se oteo iz pluća. Znala sam kome pripada taj glas koji je istovremeno mogao zvučati i nježno i oštro. "Eliza, želiš li nam nešto reći?" progovorio je treći muškarac. "Zbilja, Iane, kao da si vlastitu sestru ne poznaješ. Kao da nijedan od vas ne zna koliko nepredvidljiva može biti. U jednoj sekudni prevrti sto i jednu mogućnost. Ako nije planirala doći, možda već sada stoji u drugoj prostoriji. Zar ne... Cimerice?" glas joj je došao do posljednje note šapta, toliko da sam ju samo ja mogla čuti. Sklopila sam oči da se pripremim na bilošto što već slijedi, pištolj zadržala u lijevoj ruci i iskoraknula ispred njih. Stala sam na pragu sobe, ispod samog okvira vratiju čekajući da netko prvi progovori. Šok mi je preletio licem kada sam shvatila koliko ljudi je okupljeno, a zatim još veći šok kad sam shvatila o čemu se radi. "Sretna ti godišnjica rada, prijateljice." Eliza se smiješila onim svojim poznatim smiješkom odobravanja i veselja u lijevoj ruci držeći šampanjac, a desnu ruku držala isprepletenu s Ianovom. Duboko sam disala. Ian? Moj brat, brat koji je mrzio moj posao i praktički u svemu bio protiv mene sad je u istoj prostoriji s mojim prijateljima? Za ruku drži moju cimericu, prijateljicu koju nisam vidjela više od godinu dana? I Reeno s crnim naočalama zataknutim za tamnocrvenu, kuštravu kosu smiješkao se podlim osmijehom pogledavajući na Meshella, pa na Dylana očekujući da netko nešto kaže. "Čini se da je ipak došla, prijatelju", Meshell se cerio prema Dylanu, no činilo se kao da Dylan nije zadovoljan. Mrštio se gledajući me s centra prostorije. Nije se činilo kao da će itko išta reći i taman kad sam otvorila usta da im svima opsujem, Eliza je progovorila: "Ej... Slušaj, vidim kako se spremaš za napad, ali nismo zbilja znali kako da te dovučemo negdje bez ljudi jer znamo koliko mrziš sva ta slavlja, a i slavlje nije za... Za normalne oči", nasmiješila se prema meni, a onda se okrenula prema Meshellu koji je u ruci držao plamen vatre. Plamen je razdijelio na dvije ruke, a onda s njima zapalio sve svijeće u prostoriji. Bilo je fascinanto, savršen prostor za takvu svjetlost, ali trenutno sam se borila i s drugim stvarima. "Eliza..." knedla mi je zapela u grlu. Ne pamtim kad sam zadnji put izgovorila njeno ime. "Koliko ste dugo ti i... Moj brat... Zajedno?" Elizino lice kao da se smrznulo. "Hoćemo to ostaviti za... Za neki drugi put?" "Ne", bila sam odlučna. "Mislim da mi svi dugujete neko objašnjenje." Opet sam duboko disala. Toliko su me isprepadali i zabrinuli da se više nikako nisam osjećala raspoloženom za zabavu. Bila je ovo glupa zamisao. "Oi, a zar nitko neće komentirati moje kul paljenje vatrom?" Meshell je zvučao razočarano. "Monkey see, monkey do", mračno mu je odvratio Ian, a zatim se okrenuo prema meni: "Hej, hej, sis, znamo da si sad negdje bijesna i računali smo s time, ali pokušaj nas shvatiti. Već te toliko znamo i znamo svaki tvoj pokret već napamet - pa, osim Dylana - ", Ian se nacerio prema njemu, "da smo mislili kako bi ovo moglo biti zabavno", iskrivio je usnicu kao da opravdava sebe i sve ostale, ali nije uspjelo. Ostali pripadnici naše grupe samo su šutjeli i s čašama u rukama promatrali što se događa. "Natjerali ste me da mislim kako..." htjela sam reći kako su me natjerali da mislim kako je Dylan u opasnosti, ali nisam htjela zvučati kao zatreskana glupačica iz trećeg osnovne, pa sam samo rekla: "Natjerali ste me da mislim kako ste u opasnosti... I kako je moj brat PROTIV NAS! Iane", tu sam lice okrenula prema njemu, "koliko dugo već radiš za nas?" Stiskala sam čeljust očekujući i pokušavajući si predočiti odgovor, ali me svejedno zaprepastio: "Godinu dana i tri mjeseca. Toliko dugo sam s Elizom, a počeo sam raditi za vas mjesec dana nakon. Eliza... Me izvukla iz govana", tu je nježno poljubio Elizu u čelo, a onda nastavio: "Nismo ti smjeli reći jer smo povezani, seko. Znaš da nitko ne smije biti vezan ni s kime, pogotovo krvlju. Onda smo svi najebali. ALI, jučer sam prebačen u drugu elitnu jedinicu pa smo mislili kako je ovo savršen trenutak da sve saznaš jer više nismo u istoj jedinici, a i danas je tvoja peta godišnjica rada ovdje." Tu se nasmiješio ohrabrujućim osmijehom sa zrncima ponosa. Ian je stariji od mene 3 godine, ali smo svejedno počeli istovremeno s obukama. On je počeo s 15, a ja s 12 godina. Oboje smo sada na neki način sazreli, pa i odrasli. Otac nam živi u Nizozemskoj, a majka je umrla prije 2 godine. Izrazito teško razdoblje za mene je bilo kad je Ian odustao od obuke i otišao. Rekao je dok god radim za Pentagon da se nećemo vidjeti. Godinu nakon saznala sam da radi za suparničku jedinicu. Susretali bismo se tu i tamo na domjencima, ali razmjenili bismo tek dvije-tri riječi. Tek prije godinu dana smo se tek počeli opet viđati, ali samo nakratko. Uvijek je imao zločesti osmijeh, bilo jer je znao koliko je u borbama jači od mene ili jer nije volio riskirati pa je uvijek bio siguran u sigurnu pobjedu. Ja sam voljela riskirati - i u poslu i u životu, osim jednog životnog područja s kojim se nisam htjela petljati - ljubav. To je bilo područje koje sam čuvala za samo jednu osobu, otkad sam je upoznala. Dylan me i dalje gledao nedefiniranim pogledom, malo zastrašujućim. Nisam se obazirala nego sam rekla: "Pa... Lijepo od vas... Hvala vam svima što ste došli, ali zbilja nisam...." Dylanov pogled jednostavno me probadao. Kao da se premišlja o nečemu. Uvukao je donju usnicu kao da je gricka, a sužene oči pomogle su pri pomisli da nešto smišlja. Najednom je samo izvukao svoje crne rukavice, stavio ih na svoje ruke i došetao do mene. Pokušavajući da ne zurim u njega, progutala sam knedlu i pokušala nastaviti: "Zbilja nisam ra-raspoložena i nemam što ... ovaj..." Stao je ispred mene. "Ovaj.... Nemam što za odjenuti i..." "Da zašuti i pusti ljude da se zabavljaju", povukao me sebi. Zbunjeno sam zatreptala kao da mi je nešto upalo u oči, a onda pogledala u njega. "Što to... Znaš da mrzim ovakve... I to... Mislim, ja..." Nisam se mogla sjetiti što sam htjela reći. Miris njegova sakoa ubio me u pojam, kao da je istisnuo sve moje misli, skraćeno, kao da pojam "mozak" više nije postojao. "Samo pleši. Kao nekad, sjećaš se kad sam te učio?" mrmljao je rukom držeći moju glavu na njegovu ramenu. Kako se ne bih sjećala... To je bio vjerojatno najsjajniji trenutak u mojoj prošlosti. Bili smo još samo djeca i tad sam još mislila kako su sva bogata klinčadija razmažena derišta. Djelomično sam i bila u pravu. "Što tu radiš? Zabranjeno je ulaziti u ovaj..." sitna verzija Dylana gledala me zbunjenim očima. "Hej, curica... Jesi li dobro?" Bilo je to taman kad sam se tek priključila obukama i kad sam odmah postala razočarana u sve te elitne jedinice. Mali Dylan čučnuo se kraj mene, dok sam sjedeći naslonjena na zid plakala. "Trener Bow... Naljutio se danas na mene jer... Jer ne znam plesatiii..." dvanaestogodišnja verzija mene plakala je i ridala. Tada još nisam shvaćala da u obukama prvo učiš manire pravog čovjeka, učiš kako se ponašati i kako BITI čovjek. Sve samo da zavaraš pravu elitu, ljude protiv kojih se zapravo boriš. "Ja ću ti pomoći. Nije to tako teško", ustao se i iz svoje pune visine pružio mi ruku u crnoj rukavici. U tom polumraku, oči su mu sjajile više no ikad. Ljubičasti odsjaj u očima odnio je vjetar s prozora druge strane. Vrijeme kao da je stalo. Prestala sam plakati. Primila sam ga za ruku, a on me nježno obuhvatio. "Prati moje korake", tiho je rekao i nasmiješio se. "Ne pratiš me", u stvarnost me vratilo mrmljanje sad već 18-godišnjeg Dylana. Dylana koji se više ne smiješi. Dylana koji mi više ne pruža ruku. Dylana čije korake pratim i pomno pazim da ne nastrada. Dylana na čijem ramenu sam sad promatrala ljude koje poznajem i gdje mi se jedno poznato lice, lice moje prijateljice, s odobravanjem smješkalo.
15:02 - comment. ( 14 )
- it's -oh- so quiet "Rekao sam ti." "Znala sam da ćeš to reći." Tvrdoglavo sam zašutjela s druge strane slušalice čekajući što će odgovoriti. "Sredio sam sve. Ne moraš se više brinuti", kratko je rekao. "Nisam se ni brinula", odsjekla sam. "Normalno kad si praznoglava i nisi ni svjesna svega oko sebe", glas mu je postao malo živčan, ali je svejedno govorio polako i tiho. "Mogla sam ga i sama srediti, Dylane." "Aha. Dobro, neki ovdje imaju i realna posla pa... Nazvat ću." Poklopila sam ništa ne odgovorivši i znajući kako sam sada vjerojatno postupila kao razmaženo derište, ali i isto tako nije me bilo briga. Tako i tako će me kasnije peći savjest zbog mog ponašanja stoga ću sada uživati u kratkim momentima bijesa. Uključila sam televizor, te torbu i kaput bacila na kauč i u hodu skidajući majicu ušla u kupaonicu. Dočekao me hladan odraz moga tijela u ogledalu. Približila sam se i rukama si dotaknula lice. "Hej", šapnula sam svojoj drugoj polovici, no ona nije ništa odgovorila. Samo je stajala i piljila u mene tamnim, skoro pa crnim očima, razbarušenom tamnosmeđom kosom i podočnjacima. U zadnje vrijeme imala sam problema sa spavanjem. Otkad se moja najbolja prijateljica odselila, osjećala sam se previše samom i depresivnom da bih mogla mirno zaspati. Nakrivila sam glavu i pokušala si ocrtati oblik očiju u ogledalu. Oči su mi prirodno malo nakošene zbog čega su svi prihvatili japansku verziju moga imena 'Ami', no i dalje nisu bile ni u pola lijepe kao Dylanove. Zamišljeno sam nakrivila usnicu, izvukla kopču iz kose, rukom je protresla, a zatim svukla ostatak odjeće sa sebe. Dok sam stajala pod vrućom vodom, razmišljala sam na koji se Dylan način riješio ubojice. Je li se pravio kao da treba nešto pa ga odvukao u uličicu i tamo završio posao? Ili je napravio da izgleda kao nesreća? Glavu sam naslonila na mokri zid dok je voda ispirala sve prljave misli o ubojstvu koje se maloprije dogodilo... I koje će se vjerojatno ponoviti. Zatvorila sam vodu i zaogrnula se ručnikom. Drugi ručnik prebacila sam preko glave, tek toliko da mi voda s kose ne kapa po stanu dok si radim čaj. Prolazeći dnevnom sobom i ulazeći u kuhinju, promrmljala sam: "Zaključala sam vrata, kako si, molim te, ušao?" "Pa bok i tebi. Trebala bi početi zatvarati prozore kad nisi tu, ušao sam protupožarnim stubama." "Super. Hoćeš čaja?" izvadila sam brusnicu i jednu vrećicu stavila u šalicu. "Ne, hvala, neću se dugo zadržati. Negoo, čujem da ti je dečko ubio Poglavara." "Nije mi dečko i oh - vijesti se doista brzo šire", sarkastično sam odvratila nalijevajući vruću vodu u šalicu, a ubrzo nadodala: "Poglavar je to i zaslužio. Ubio je četiri osobe, Iane. Takvu... Životinju bih i ja ubila." "Seko, sekooo...", počeo je tepati. Spustio je noge sa stolića i dovukao se do mene. Nisam se okrenula, nego sam odlučila odugovlačiti s 'umakanjem' vrećice čaja. Zagrlio me s leđa, a usne namjestio tik to mojeg uha: "Sekice, tvoj dečko je zaribao. Mi ćemo se morati pobrinuti za to." Nasmijao se, a kad sam se sleđena od straha htjela okrenuti da ga odgovorim od toga, od njegova smijeha ostao je samo vjetar. Zavjese su lelujale pod naletima kiše. Odjurila sam do prozora i hitro zatvorila prozor. Suze su mi se počele skupljati u kutovima očiju. Iana više nije bilo, kao ni njegova utvarna smijeha. Točno sam znala što je mislio pod 'mi'. Morala sam hitno javiti Dylanu, ali pravilo je bilo da ga nikad ne smijem zvati, a usto nisam ni znala na koji broj da zovem. Samo on je smio zvati i to uvijek sa skrivena broja. Zabrinuto sam se ogledala po stanu - moralo je biti nešto kako bih došla do njega. Sinula mi je ideja, ali gotovo istog trenutka sam shvatila da je 1% šanse da će uspjeti. Utipkala sam broj u mobitel i čekala. Nakon dva zvona, s druge strane javio mi se sanjarski glas: "Reci." "Meshell, Dylan je u opasnosti", glas mi je drhtao. "Ma kakva opasnost, srećo. Zna da ga prate, javio mi je prije pola sata. Oh... Upravo primam dojavu... Tvoj brat ga je sustigao. I... Čekaj tren. Hmm... Samo malo", čula sam kako odlaže slušalicu i zove Reena i Homera. Govorio im je nešto da odu u Gornju ulicu i pomognu Dylanu. Nisam više čekala ni trena, spustila sam slušalicu i brzinom svjetlosti se obukla, obula tenisice i kosu smjestila u kapu. Istrčala sam iz stana s mobitelom u desnom džepu i zataknutim pištoljem ispod majice. Dok sam trčala i žmirkala pod naletima prilično velikih kapljica kiše, shvatila sam da mi nedostaje osoba koja bi me odgovorila od svega ovoga. Osoba koja bi me zagrlila dok bih razgovarala s Meshellom i koja bi mi odlučno zapovijedila da ostanem doma, rekla da će Dylan biti okej i da se zna i više nego brinuti sam za sebe. Shvatila sam da mi nedostaje moja najbolja prijateljica i bivša cimerica. "Nedostaješ mi, Elizice."
15:01 - comment. ( 4 )
- listen to me with your empty pillow. Zatekla sam ju kako gola leži potrbuške s mačkom boje bijele kave na leđima. Bujna kosa prelijevala se po udubinama njenog tijela i smeđeg jastuka, a lijeva noga bila omotana oko plave deke. Duge trepavice stvarale su sjenu pa se činilo kao da sežu do polovice njenog lica, a blijede usne nisu odavale nikakav pomak vjetra s druge strane. Tamnoputa ljepotica čija ruka je padala preko ruba kreveta i čiji su prsti zadnje dodirivali cigaretu nije disala. U kutu sobe mali cd player bio je pokvaren – tiho, ali iritirajuće su se ponavljale riječi: 'Sand castles, i'll build you a thousand sand castles, sand castles, sand castles...' U par koraka stigla sam do kuta sobe i nogom udarila u player. 'Cast-, cast-, cast-...' Još jedan udarac nogom i potpuno je zašutio. Napokon. 'Is it bright where you are, why do people change...?' pisalo joj je na trbuhu. Iz unutrašnjosti kaputa izvukla sam maleni štapić s vatom na vrhu i njime prešla preko ispisanih riječi. 'Serijski ubojica. Opet je ruž koristio. Bila sam to zamijetila, ali nisam bila sigurna. Dylane?' okrenula sam se da vidim gdje je, ali on je smireno promatrao tijelo. 'Slažem se. Pogledaj još malo po sobi pa bježimo prije nego što dođu policija i forenzičari.' Kimnula sam glavom i nastavila se ogledavati po sobi. Tamni zidovi, zamrljani od dima cigareta i starosti vidljivo su umirali zajedno s oknima prozora. No unatoč tome, apartman je i dalje bio nevjerojatno privlačan. Kao da je budio zabranjene scene s francuskim playboyima i otkrivao čari droge i alkohola. Drveni strop skrivao je tajne tavane, ali sada nismo više imali vremena za to. 'A., dođi vidjeti ovo!' pozvao me Dylanov glas iz kupaonice. Odškrinula sam vrata kupaone i imala sam što vidjeti – mačka boje bijele kave što je maloprije ležala na leđima ubijene sad je ležala u kadi prekrivenom krvlju. 'Koji...?' zinula sam krenuvši prema kadi. Dylanova ruka me zaustavila i dok se primicao kadi, mačka ga je sanjarskim očima promatrala. Čuo se čudan zvuk u kontinurianim momentima. Malo je negodovao, a zatim je rukama primio mačku i izvadio je iz kade. Mačka je nezadovoljno zamijaukala, ali onaj čudan zvuk je barem prestao. Dylan je iz kade izvukao kutiju cigareta i u njoj zamrljan od krvi papir na kojem je pisalo: '...and you still do not answer...' 'Bolesni gad', duboko je izdahnuo, a zatim vratio kutiju cigareta na isto mjesto. 'Sva sreća da nemam otiske. Idemo, dolaze', promrmljao je te izlazivši iz stana zalupio vratima. 'Hej, Dylan', rekla sam s upitnim naglaskom dok sam ga sustizala na kišnoj ulici. 'Da?' ruke je stavio u džepove. Znala sam da stišće svoje crne, kožne rukavice. To je uvijek radio kad bi se nelagodno osjećao. 'Jesi li čuo onaj čudan zvuk kad sam bila ušla u kupaonicu. Što je...' 'Taj zvuk bio je i prije no što si ušla. Jesi li ikad čula da kad se mačke ugodno osjećaju predu?' Stala sam ukopana na mjestu. 'Oprosti, ali znaš da nemam iskustva sa životinjama', posramljeno sam priznala opet ga sustižući. 'Imaš, samo je razlika što te životinje hodaju na dvije noge', mračno je rekao i dalje gledajući ravno pred sebe. 'Zašto si ga pustio?' tiho sam upitala zabijajući bradu u šal. 'Koga?' izraz lica napokon mu se promijenio u zbunjeni, malo zabrinuti izraz. Sad me pozorno promatrao na što sam pocrvenjela. 'Ubojicu.' 'Kako znaš...?' zbunjeno je zatreptao. 'Zato jer sam ja tamo bila, zar ne? Nisi htio da vidim kako ubijaš', pogled mi je bio uperen u pločnik, nisam ga mogla pogledati. 'To apsolutno nije taj razlog! Bit će još prilika', rekao je grubo pogledavši ispred sebe, ali pogled mu se onda opet vratio na mene i kad je vidio da sam na rubu, lice mu se malo smekšalo: 'Ali opet, možda nisi toliki idiot koliko sam mislio.' Strelovito sam ga pogledala mršteći se, a on se kratko nasmijao i pogled vratio na svjetinu ispred sebe. 'Kiša će. Odi doma, ja još moram srediti neke stvari. Nazvat ću te večeras.' 'Lažeš', rekla sam preokrećući očima i krenula na desno. Nešto me naglo primilo za rukav kaputa. Nisam se ni snašla, a njegovo lice već je bilo na pedalj od moga. Glasno sam progutala slinu, a njegovo lice odmah se promijenilo. Zaigrano se smijao, ne mareći što mu prve kapi kiše moče kosu i lice. 'Ako sam rekao da ću nazvati.... Onda ću nazvati.' Usne su mu bile stisnute u smiješak dok sam se pokušavala sjetiti svoga imena, a onda se odmaknuo i krenuo na drugu stranu. Stajala sam tamo par sekundi i gledala za njime dok me nije pokosio: 'Pokisnut ćeš, idiote!' Ne okrećući se, mahnuo mi je rukom, ali po ramenima mogla sam primijetiti da se hihoće. 'Glupan', zaškrgutala sam zubima i krenula kući. Jesensko lišće šuškalo je pod mojim nogama i prizor u ulici bio je predivan, no svejedno sam jedva čekala da stignem kući. Pogotovo jer me ubojica slijedio sa svojom sjenom boje bijele kave.
21:14 - comment. ( 4 )
|